Sunday, October 25, 2009

smoren do smrti

Ili Instead of Manhattan, first we take Brooklyn

Nova HBO serija prati pisca, koji nije u stanju da napiše drugi roman, ostavi ga devojka, a on očajan daje oglas na Cragslisti, reklamirajući sebe kao privatnog detektiva. „Pročitao sam toliko romana Raymonda Chandlera, da mislim da bih mogao da radim ovo“, kaže Johnatan, koga igra Jason Schwartzman. U ovoj suludoj nameri ga prate ortak koji crta stripove (Zach Galifianakis) i urednik magazina za koji Johnatan piše (Ted Danson iz „Kafića Uzdravlje“). I pored pokušaja noir estetike (Johnatanova odela i mantili, sastaje se sa klijentima po barovima), obzirom na ekipu predvođenu Schwartzmanom, serija je Wes Andersonovski čudnjikava kombinacija sadašnjeg vremena i retro mode. On sam je isti kao u filmovima kao što su Rushmore ili Darjeeling Limited, nespretan, nezreo, dečački naivan, pomalo bizaran, iako je serija bazirana na životu autora scenarija Johnatana Amesa. U jednoj epizodi pojavljuje se naša Branka Katić.




Dugogodišnji žitelj Brooklyna, Ames je hteo da napravi seriju koja odražava duh ovog kraja New Yorka, ležernost, sklonost refleksiji, pretenziju ka autentičnosti. Donekle je u tome uspeo, Gawker blog kaže da je ovo savršena serija za hipstere. Po mom mišljenju, to je čini kandidatom za neobnavljanje ugovora za drugu sezonu.

Snimana na originalnim lokacijama, Ames živi u Fort Greenu, serijom je hteo da ovekoveči svoj kraj. Što se samog Brooklyna tiče, poznat je po svojoj rasnoj i etničkoj šarolikosti (veliki procenat crnog stanovništva, kao i nacionalnih zajednica – Italijana, Rusa, Poljaka između ostalih). Kraj je postao gotovo pa fensi, u Sex and the City neko kaže „Brookly in the new Manhattan“.

Upoznajte Brooklyn kroz pop kulturu

U popularnoj kulturi je prisutan bio prvo kroz hip hop (koji vuče poreklo iz Bronxa), a onda i indi muziku, otvaranjem klubova u Williamsburgu.


Za one koji vole da čitaju: Džonatan Letem Sva siročad Bruklina


Za one koji vole da gledaju filmove: The Squid and the Whale (Noah Baumbach),

Smoke (Wayne Wang),
Do the Right Thing (Spike Lee)



*Imajte u vidu da ovo piše osoba, koja nije videla ni B od Brooklyna. Trenutno je skupila četvrtinu novca koja je potrebna za put do New Yorka.

Tuesday, October 20, 2009

dark side of social media

Kad sam razmišljala da li da se prijavim na Glocal i sa čim da idem tamo, već sam završila tezu, koja se dosta kritički odnosila prema fenomenu web 2.0, tada u kontekstu ekonomije koja vlada ovim ekosistemom. Konkretnije ideje da li sadržaj koji stvaraju korisnici različitih platformi ima ekonomsku vrednost. Nije mi se ponavljala ta priča, pošto sam šest meseci provela pišući tih stotinak strana, pa sam razmišljala šta me interesuje da se time bavim sad. A da ima veze sa društvenim medijima.

Na prvi pogled, čini mi se da u ovom regionu kasnimo sa prihvatanjem svih mogućnosti koje društveni mediji omogućavaju (a da to nije otvaranje naloga na Facebooku), na pamet mi padaju šira upotreba u biznisu ili obrazovanju. Kao i da sve što je vezano za društvene medije, tamo gde se prihvata, prihvata se potpuno nekritički. Dok roditelji i profesori smatraju da deca gube vreme surfujući netom, raste generacija kojoj novi mediji uopšte nisu „novi“, već jedini koje poznaju. Kao takvi oni su savršeni za vršenje uticaja u najrazličitijim smerovima. Iz tog razloga ne čudi da i grupe, koje mnogi smatraju ekstremnim, aktivno komuniciraju svoje poruke, koristeći društvene medije.
Rad koji sam prezentovala se sa jedne strane bavi kritikom liberalnog diskursa, koji popularno gledano vidi web 2.0 kao pokretač svih pozitivnih procesa u društvom, počevši od obrazovanja, ekonomije do političkih promena, a sa druge fokusira se na konkretan slučaj, jer sam želela da pokažem koliko aktivnosti u okviru društvenih medija imaju uticaja na političku sferu i javno mnjenje u Srbiji. Nažalost, otkazivanje Gay parade je išlo na ruku lakoj argumentaciji u prilog te teze.

Kad bude rad zvanično objavljen od strane organizatora Glocal konferencije, postaviću ga na net, do tada nudim samo prezentaciju.



Inače, dobila sam dobre reakcije na prezentaciju, David Bailey, koji je upoznat sa regionom, jer je živeo u Banja Luci, a danas na Kosovu, je pratio konferenciju i intervjuisano nekoliko prezentera, između ostalih i moju malenkost. Jes’ da sam se unervozila, pošto je David imao kameru koja podseća na lizalicu, ali valjda sam uspela da objasnim šta je bila motivacija za rad.

UPDATE: Divni ljudi sa Glocala su uploadovali celu prezenataciju na blip.tv, pa ako ste stvarno stvarno zainteresovani, pogledajte 20 minuta govorancije i mlataranja rukama ovde.

glocal09 - ostatak

Krenula sam da blogujem još na predavanjima drugog i trećeg dana, ali onda bi prestala da slušam šta ko priča, a van konferencije sam htela da klopam po sjajnim skopskim restoranima ili da se družim sa domaćinima.


new media center photostream@flickr

Day02

Iako su organizatori napravili raspored predavanja, koja su tematski labavo povezana, zbog last minute otkazivanja, došlo je do malog iskakanja. Jutranju sesiju sa započele uslovno rečeno kulturne teme. Prvo je Nada Švob Đokić, sa zagrebačkog Instituta za međunarodne odnose držala predavanje o transformaciji kulturnih industrija od konzumerizma ka socijalizaciji. Iza ovog nabudženog naslova, krije se teoretska priča čija je poruka da kulturne industrije u regionu moraju da se okrenu tržištu, ali i da ponude nešto autentično, umesto imitacija sa Zapada. Prezentacija bi mnogo bolje funkcionisala, da je bilo manje teksta, kao i da se profesorka fokusirala na praktični primer, umesto što je pričala generalno. Moj komentar koji sam i dala uživo ide ka tome da društveni mediji, tj. alati web 2.0 treba da budu iskorišćeni za stvaranje alternativnog kulturnog prostora, koji trenutno je u zapećku između komercijalne kulturne industrije i subvencionisanih državnih institucija kulture.

O korišćenju novih medija u procesu ponovnog otkrivanja antičkog nasleđa u Makedoniji (što je kako ja shvatam politička priča suštinski vezana za ime, tj. spor koji se vodi sa Grčkom) pričala je Vasilka Dimitrovska, koja inače aktivno bloguje o arheologiji, a trenutno radi master iz ove oblasti na Beogradskom univerzitetu.

Posle nje, publici se obratila Kalina Maleska, koja je pričala o e-knjigama, tj. efektima izdavanja knjiga preko interneta. Zanimljivo je da su Šekspirovi prevodi na makedonski ponuđeni besplatno svima, pod CC licencom. Do sada je oko 80 knjiga izdato na makedonskom. Dinamično predavanje, filovano činjenicama. Mada sem Cory Doctorowa, retko ko se leba najeo o elektronskih izdanja svojih knjiga.

Niels Hendricks i Liesbeth Huybrechts predaju na Akademiji za medije i dizajn u Belgiji, njihov pristup društvenim medijima i njihovim participativnim karakteristikama je dosta kritički. Što ne znači da oni odbijaju sve mogućnosti koje web 2.0 pruža, već se fokusiraju na ono što zovu concept design, tj. jedan human pristup društvenim mrežama. Prvi put sam čula za Internet of things, što su ustvari web stranice koje se nastavljaju u realnom životu, tj. vezane su za stvarne predmete. Recimo postoji jedan sajt, koji okuplja fotografije baštenskih patuljaka u malom belgijskom gradu u kome je faks.
Biljana Tanevska je pričala o statusu Otaku-a u japanskoj kulturi. To su ljudi koji su opsesivni fanovi anime i mangi. Više informacija ima na njenom sajtu (koji je ona koristila za prezentaciju).


Faik Uyanik iz turske redakcije BBC-a se bavio načinima na koji BBC koristi društvene medije, kombinujući sa jedne strane fleksibilnost u smislu da i urednici i novinari smeju da pišu blogove, a sa druge kontrolu procesa primenom preciznih uputstava koja su sadržana u BBC Share Strategy. Suštinski, zaposleni BBC ne bi smeo na blogu da kaže ništa, što ne bi rekao uživo u programu. Takođe, urednicima je zabranjeno da iskazuju političku orjentaciju (u Britaniji je najnormalnije da medij izabere kandidata koga će podržati pred izbore).
Na sajtu srpske redakcije pri BBC-u (koja radi najbolju radio emisiju Svet u 2), nema nažalost elemenata društvenih medija.

Day 03

Poslednji dan je otvorio Joachim Heinz iz nemačke firme T-systems, koji je pričao o korišćenju društvenih medija u poslovnom okruženju. Ko je čitao Wikinomics ili neko slično štivo upoznat je sa konceptom Enterprise 2.0, novom postavkom firme, koja zanemaruje hirerahiju u korist zajedničkog rada na projektima, korišćenjem alata iz web 2.0 sfere – wiki, blogovi, interne društvene mreže. To je upravo Teamweb, interna mreža u okviru T-systems, preko ide koje sva komunikacija i razmena ideja i informacija. Po prvi put u situaciji da pitam da li to stvarno funkcioniše, koliko je “društveno”, a koliko je još jedna obaveza nametnuta od strane menadžmenta, iskoristila sam priliku, a Joachim je dao dosta realan odgovor o tome kako ne koriste svi društvenu mrežu u istoj meri, ali da je prednost nje to što odmah ukazuje ko su eksperti (oni koji bloguju smisleno i odgovaraju argumentovano na komentare), a ko ne.

Posle priče o društvenim mrežama i biznisu, usledio je panel na kome sam i ja učestvovala, koji se bavio društvenim medijima i njihovim uticajem na društvo i zakonske propise. Od pitanja upravljanja internetom (Internet global governance), preko slučajeva cenzure YouTube kanala u Turskoj, dođosmo do nacionalizma kojim sam se i ja bavila ali to zaslužuje poseban post zar ne?

Sve u svemu, Glocal konferencija je pokrenula neke jako zanimljive teme, koncentrišući se na akademski pristup pokrila je čitav spektar pitanja od čisto teorijskih do svakodnevno praktičnih. U skladu sa temom, ceo događaj je bio dostojno pokriven na netu, što je za svaku pohvalu. Sva predavanja su emitovana putem live streama, govornicima su postavljana pitanja koja su stigla sa Twittera, a izbor gostiju je bio dosta dobar. Kao što rekoh ovo je prva konferencija na kojoj učestvujem i čini mi se da postavlja dosta visok kriterijum za sve naredne.


new media center@flickr

Friday, October 16, 2009

moja prva konferencija - Glocal 09, Day 1

foto - New Media Centre@Flickr

Posle udarničkog utorka, evo mene u Skoplju na Glocal konferenciji, koja se ove godine održava pod imenom “Inside Social Media“. Kako sam putovala celu noć raštimovanim autobusom, gde je jedan od saputnika pokušao da mi ukrade Ipod, pa nisam mogla da spavam da bi odbranila svoju imovinu i telesni integritet, propustila sam uvodno obraćanje i prvih nekoliko predavanja. Na sreću ITdogađaji su sve ispratili, vidim da sam propustila veoma zanimljivu diskusiju između teoretičara i praktičara.

Paul Bradshaw nije bio na konferenciji, već se obratio putem video linka (takođe propušteno s moje strane) ali projekat koji je predstavljao deluje interesantno.
Help me Investigate je sajt na kome građani engleskog grada Birmingema, postavljaju pitanja od javnog značaja i jedni drugima pomažu da se različiti problemi reše, kao i da se mnogi slučajevi rasvetle. Neka vrsta online participativne „Beogradske hronike“ – ljude zanima kako se troše gradski fondovi, zašto određene usluge koštaju onoliko koliko koštaju, kako doći do određene informacije.

U istom (lokalnom) smeru je nastavio Daniel Kempf iz Nemačke, koji je pričao o Myheimat projektu. U pitanju je ideja koja kombinuje online i print medije – centralno mesto je sajt na kome zainteresovani građani pišu članke. Najzanimljiviji članci su zatim objavljeni u štampanoj verziji koja je namenjena specifičnoj lokalnoj sredini, što je omogućeno prisustvom lokalnih oglašivača. Projekat je potpuno samoodrživ – sadržaj je besplatan, oglasi plaćaju štampanje magazina, koji je distribuiran takođe besplatno.
Usledile su prezentacije o evoluciji foto albuma od analognog ka digitalnom, sa naglaskom na proces selekcije koje fotografije od hiljade snimljenih zaslužuju da krase naše Facebook profile, kao i druga o uticaju Skypea na interpersonalnu komunikaciju.

Diskusija je pokazala različita očekivanja publike, neki su došli da saznaju nešto novo što mogu da primene u svom biznisu, dok druge više zanima uticaj online medija na obrazovanje, pogotovu mladih, kojima ovi mediji nisu novi, već jedini za koje znaju. U tom smislu, komentar o revolucionarnom diskursu novih medija, koji ustvari nisu ni novi, a ni revolucionarni je pogodio poentu.

Koga zanima, konferencija o društvenim medijima se može pratiti putem nekoliko kanala:

Twitter, hashtag #glocal09
Live stream
Flickr coverage

Sunday, September 20, 2009

Serbian History X

Da je “Parada ponosa” održana, izgledala bi poprilično tužno. Nekoliko stotina ljudi koji su okruženi velikim brojem pripadnika žandarmerije, pod punom opremom, u šetnji od 200 metara, tokom koje se čuju povici i uvrede članova raznih nacionalističkih pokreta. Povratak učesnika šetnje kući u strahu od nasilja. Od ovog trapavog početka, možda bi stigli za nekoliko godina do više hiljada posetilaca, daleko manje policije i nacionalista koji tog dana ostaju kući, sami sa svojim frustracijama.

Država je poklela pred huliganima, ne iz straha, nego zbog svog ambivalentnog odnosa prema ovim grupama. Ipak bili su joj korisni kad su palili američku ambasadu (više stotina učestvovalo, samo jedna osoba optužena) ili jedinu džamiju u Beogradu (glavno optuženi osuđen na tri meseca zatvora, tri godine uslovno). Navijači imaju veliki uticaj na izbor članova uprave fudbalskih klubova, koji funkcionišu u sivoj zoni između uticaja države i privatnog vlasništva. U igri u kojoj se vrti mnogo novca domaćih fudbalskih funkcionera i tajkuna, ima i novca za odbranu Uroša Mišića, kome je presuda za pokušaj ubistva policajca, vraćena na ponovno suđenje. Ne da nije mogla da izađe na kraj sa nasilnicima, država naprosto to nije htela. Pomislite na milione evra sprcane za reformu sudstva i razmislite koji su projekti to pojeli, jer u svim ovim slučajevima nema pravde.


Dok su se bavili pravljenjem koalicija, podelom upravnih odbora, povećanjem državne administracije geometrijskom progresijom, udovoljavanju najnižim instinktima biračkog tela i tajkunskim interesima, porasla je nova generacija nezadovoljnika. Napadači na Francuza, koji se bori za svoj život priključen na aparate, imaju između osamnaest i dvadeset godina. Oni su rođeni u sam osvit raspada Jugoslavije, Slobina deca, koja ga se ni ne sećaju. Niti se sećaju redova pred prodavnicama, plata od deset maraka, isključenja struje, štrajkova profesora, astronomske inflacije i prinudnih odmora svojih roditelja, koji su to koristili da švercuju benzin ili prehrambene proizvode iz Mađarske. Ali sve to ih je oblikovalo da budu ovako besni kao što jesu.

Sledeće godine možda će neko napraviti ozbiljnu analizu šta nam je donelo deset godina tranzicije. Brzopleta kakva jesam sumiraću - Evropa je reč koja se rabi najviše pred izbore, dokaz njenog prisustva je pečat u pasošu, teškom mukom osvojen. Privatizacija koja nije donela željene rezultate, već pobedu burazerske ekonomije u kojoj se seku prsti ili spava na dušecima u centru Beograda iz očaja siromaštva. Jel im škola ponudila uverenje da će živeti dobro od poštenog rada? Biti Srbin, pravoslavac, mrzeti sve ono što odudara od zamišljenog standarda patriotizma, to je jedino što ovi očajnici odistinski imaju. I spremni su to da brane svim sredstvima. Da im promeni život nije uradio onaj od kog se to očekivalo (Tadić) ni onaj od kog nije (Koštunica), ali to ga ne čini manje krivim.
Zato su pre dva dana pobedila deca poraza. Jer su bila sigurna da mogu. Jer su dobila namig od države i crkve da je to sasvim u redu.


copyright biro.org.yu

Thursday, September 03, 2009

all i've ever learned from love

Leonard Cohen je gospodin. Onaj koji nosi odelo i šešir. I podigne ga sa glave u znak poštovanja. Taj soj će sve manje značiti u danima koji dolaze.


U više od dva i po sata svirke, pretvorio je jedno sportsko igralište, što Arena zasigurno jeste, u intimni klub. U mesto gde poezija najvažnija stvar na svetu. Gde ljubav, gubitak, tuga i nada nisu samo velike reči, a pri tom prazne kao na čestitkama i sladunjavim pop pesmama, već života vredan ideal. Gde pričati o Bogu nema nikakvu zatupljujuće religioznu konotaciju.

O poeziji je mnogo toga rekao moj profesor Paunović. O svirci Popboks.
Ja delim kraj jednog od mojih omiljenih filmova, tužan naravno i poseban, i zbog korišćenja muzike Leonarda Cohena.



Winter Lady u filmu Roberta Altmana McCabe and Mrs Miller

Tuesday, September 01, 2009

Ima da se licenciram

Čuli ste za Jugosferu? Novinar britanskog Ekonomista Tim Judah je skovao ovaj pojam da objasni obnavljanje veza i ekonomsku saradnju između zemalja bivše Jugoslavije. Valjda je i ciničnom Britancu Zapadni Balkan zvučao potpuno groteskno i bez ikakvog smisla.
Evo članka u julskom broju The Economista, čija je poruka „džabe ste se klali“. Sad ponovo mora da uvodite stare brendove na tržište. A deca porasla.

Ali politika nije tema o kojoj hoću da pričam, već autorstvo u online sferi. To je čvrst pojam koliko i sama Jugosfera. Generalno, pisanje na blogu shvatam kao kompilaciju mojih misli i tuđih zvukova i slika, dosta stvari je samo nešto što želim da podelim sa drugima, a retko šta nešto što mogu da smatram da je plod mog (velikog) rada. Više volim da stavljam svoje fotografije, ali pošto me zanima popularna kultura, teško da ću imati sve što me zanima. Tako da koristim šta god naiđem. I ne mislim o tome.



Jugosfera me je naterala da o svemu malo promislim. Ukucam ja „yugosphere“ u Google i pored Economista i Balkan Insighta, među rezultatima stoji i blog koji se zove Free Malësia, koji nema veze sa Malezijom kako bi mnogi pomislili. To je blog albanskih studenata u Americi.



Ono što mi je privuklo pažnju više od samog bloga je slika, koja ilustruje tekst o Jugosferi. U pitanju je fotografija Tima Judah-e, koju sam snimila na diskusiji koja je bila organizovana prošlog novembra na London School of Economics. I stoji na mom blogu. U tom trenutku mi je bilo jasno, da ja ne očekujem zaradu od bilo kakvog blogerskog angažmana, ali ako neko uzima fotografije ili tekst, volela bi da budem spomenuta kao autor. Recimo kad se ukuca u Google Images ime Tima Judah-e, koji je jedan od najvećih eksperata za Balkan pa postoji razlog da vam zatreba slika, ako pišete tekst o njemu, između ostalog dobijete i moju fotografiju. Kapiram da su sliku odatle i preuzeli albanski blogeri. Što je skroz ok, jer ja nigde ne navodim da je moj rad moguće koristi u nekomercijalne svrhe, uz atribuciju. Zato sam se “licencirala” uz pomoć Creative Commonsa.



Ovo takođe znači da ako budem koristila tuđ rad, moraću da se vodim istim aršinima.

Wednesday, August 26, 2009

apple store kid

Nicholai White je običan 13-ogodišnjak iz Harlema, koji će postati slavan samo zato što voli da gluvari po radnjama. On odlazi u Apple-ovu prodavnicu u Sohou u New Yorku, pušta hip hop hitove i snima sebe kako lip synchuje, pa to kači na YouTube.

Danas ima skoro 9000 ljudi koji prate njegov kanal na YouTube-u. Klinac je viralan, što bi rekli.

Black Eyed Peas / I got a Feeling



Kanye West / Love Lockdown (remix)



Marketinški stručnjaci, apostoli kreativnosti se ubiše smišljajući sledeću viralnu pomamu. Klinja ih je prestigao. Ne postoji recept da budeš kul.

Via Ciaran Norris

Sunday, August 23, 2009

Cooking History



Ako je slogan “6 ratova, 10 recepata, 60 361 024 mrtvih”, jasno vam je da Cooking History nije film o istoriji kuvanja. To je skuvana istorija. Slovački reditelj Peter Kerekes je napravio dokumentarac o vojnim kuvarima, počevši od jednog koji je pekao hleb za nemački Wermacht, Francuza na drugoj strani, kao i jednog koji je kuvao za vreme francusko alžirskog rata, pa sve do učesnika nedavnih balkanskih građanskih ratova – intervjuisan je hrvatski kuvar, obučen u maskirnu uniformu, koji je odlučno odbio ideju na ponovo kuva sa nekim Srbinom, dok su dve sredovečne debeljuce, bivše motelske kuvarice, koje su slučajno počele da kuvaju za vojsku devedesetih, na isto pitanje rekle “Zašto da ne?”.

Film je prikazan na Sarajevskom filmskom festivalu, a ja sam saznala o tome iz jučerašnjeg Jutarnjeg lista.
Zanimljiva je izjava bivšeg “probača” hrane Josipa Broza Tita, koji je izjavio da je u momentu kad je Tuđman izneo na sto pašticadu, Milošević Karađorđevu šniclu, a Izetbegović tufahije, Jugoslaviji je došao kraj.



Thursday, August 13, 2009

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails