Showing posts with label art. Show all posts
Showing posts with label art. Show all posts

Friday, June 04, 2010

bookmark 'em #2


U Beogradu nema hipstera ili ih ima toliko malo (taman da napune KC Grad) da ih niko još nije provalio kao ozbiljnu publiku ili društvenu grupu. Ali to ne znači da hipsterski humor ne prolazi.

I vaše kuče može biti hipster. Možda jeste ograničeno na teritoriju Bruklina, ali je indi simbolika univerzalna.





via Hipster Puppies

Ona je omiljena umetnica Lady GaGe, a lično više preferira Anthonyia Heggartyja. Poneko, ko bi seo prekoputa nje u MoMi bi počeo da plače. Tome je posvećen Tumbrl blog Marina Abramovic Made Me Cry. Na njemu su postavljene slike ljudi koje je Marina "rasplakala", kao i koliko im je dugo trebalo, tj. koliko su dugo sedeli prekoputa nje.

Sunday, May 09, 2010

day 01> the artist is present

the artist is presentmarina @momamarina abramovic

Marina Abramović sedi u hodniku njujorškog Muzeja moderne umetnosti, po ceo dan do 31. maja, a prekoputa nje mogu da sednu gledaoci koliko god dugo to žele i da rade šta god žele. Mnogi plaču, neki sede jako dugo i mirno je gledaju. Ona diše duboko i uopšte ne reaguje. Sa jedne strane deluje puna razumevanja za osobu koja sedi prekoputa, a njen pogled može da se protumači i kao fokusiranje u jednu tačku do krajnjih granica. Slikanje je zabranjeno, ali niko nas nije uhvatio.

Na poslednjem spratu, njen rad je izložen i podeljen na različite faze: SKC, rad Ulayem, rastanak sa njim i fokus na Balkan i post-jugoslovensko iskustvo. Odabrani učenici izvode performanse koji su je proslavili, recimo dva gola tela koja stoje na ulazu u galeriju, što su ona i Ulay izveli u Bolonji, dok im policija nije prekinula performans, a ovde stoje dva momka. Pošto sam htela da pogledam onog koji mi je bio ispred u oči, okrznula sam glavom drugog. I ovim putem mu se izvinjavam. Zanimljivo je da su ovi performansi donekle prilagođeni: na primer dva gola tela na ulazu se smenjuju. To pomalo obesmišljava njen rad, koji podrazumeva predavanje do kranjih granica. Ali, ipak u Americi smo, prosečan gledalac ne može da podnese taj ekstrem.

U dokumentarnom delu izložbe su slike njenih roditelja, kao i priče koje je sama pisala o svom odrastanju, nagrade koje je dobila kao mlada. Na našu sreću, sve te dokumente možemo da pročitamo. A priče se odnose na njeno odrastanje za rigidnim roditeljima, koji su bili narodni heroji, bez topline i razumevanje, pa se njen čitav rad može tumačiti potrebom za pažnjom. Dok gledamo snimak na kom Marina urezuje žiletom zvezdu petokraku u svoj stomak, J. mi kaže kako je ona sve to naplatila, danas živi u loftu u Sohou. U New Yorkeru u tekstu o njoj spominje se večera, koju je pravila za svoj 63. Rođendan na kojoj su joj gosti bili Laurie Anderson i mađioničar David Blaine, kao i Anthony iz Anthony and the Johnsons, koji će kako Marina kaže pevati na njenoj sahrani. Nije mnogo originalna, izabrala je My Way, a ja bi joj predložila Antonijevu pesmu Rapture.




Posle MoMA-e Central Park, divan je dan, ljudi bleje na travi, igraju bejzbol, šetaju decu. Nema se mnogo vremena za park danas, idemo na zapadnu stranu grada da nahranimo jednu mačku. Usput se raspravljamo koja zgrada na Central Park West je Dakota building, u kojoj je snimljen film Rozmarina beba, a ispred nje Mark Chapman ubio John Lennona. Ispade da smo je prošli, i slikali a nismo znali da je to ona.


Kako nema mesta u grčkom restoranu, moraćemo da se zadovoljimo tajlandskom klopom. Nikome se ne izlazi napolje, pošto vetar počinje da divlja, a temperatura je pala. A svi su mi rekli da je maj u Njujorku najlepši period u godini.

Thursday, March 11, 2010

art is work



Ako smatram da je ironija vrhunac humora, a panično se bojim opšteg mesta, u koje po prirodi stvari upadam povremeno, nećete me čuti da često kažem za nešto da je inspirativno. A to sigurno ne bi očekivala da se desi povodom dokumentarca o dizajnu. To Inform and Delight je film o Miltonu Glaseru, legendi grafičkog dizajna, koji tokom svoje duge karijere se bavio najrazličitijim aspektima dizajna: vizuelnim identitetom, ilustracijom, izradom postera, omota albuma i knjiga, između ostalog.

Nemojte očekivati da vam ja pričam nešto o dizajnu. Lepo – nije lepo, duhovito – glupo, efektno – prenatrpano, to su kategorije koje ja poznajem. Uprkos tome, mislim da umem da prepoznam kako jednostavan simbol, reč i crtež, igra oblicima, može da sadrži bljesak ingenioznosti. Da kaže mnogo više od onoga što očekujete, da vas iznenadi. Po Glaseru, to je suština komunikacije, on to zove “mentalnom zagonetkom”, momenat kad jedan simbol pokrene proces razmišljanja, koji zatim bude čitljiv masama ljudi.



Glaser će ostati zapamćen kao čovek koji je smislio logo I Love New York, osnovao New York magazine, uradio legendarne postere kao što je onaj sa psihodeličnim frizurom Bob Dylana, ali to predstavlja samo delić njegovog opusa. Sposobnost da precizno formuliše ideju vizuelnim sredstvima, kao i široko obrazovanje o najrazličitijim stvarima, koje je vidljivo u radu, su učinile da Milton Glaser bude jedan od najuticajnijih primenjenih umetnika 20. veka. A u pitanju je čovek, jako prijatne pojave, sa konstantnim osmehom, strašću za ono što radi. Kako nemam ni trunku talenta za vizuelnu umetnost, da se nekim slučajem nađem u njegovom društvu, volela bih da mi priča o hrani (užasno duhovit deo filma kad priča o svojoj majci Jevrejki iz Bronksa kako pravi špagete sa kečapom i krem-sirom, koje kasnije prži u masti) i transformativnom dejstvu Italije na njegovo poimanje umetnosti, pa i sveta uopšte. Pošto pomalo znam i o jednoj i drugoj stvari, dovoljno je za početak.



U nekadašnjoj Robnoj kući Beograd u Knez Mihajlovoj može da se vidi izabrana retrospektiva njegovog rada narednih mesec dana. Za film i izložbu je zaslužan magazin Kvart u čijem najnovijem izdanju možete pročitati intervju sa Glaserom, koji je napravio Aleksandar Maćašev. Takođe u najnovijem broju objavljen je i manifest, tj. spisak pravila kojih se Milton Glaser držao tokom svoje karijere, koji je obavezna lektira.

Posle filma Mirko Ilić, takođe svetski poznat dizajner, je pričao o svom iskustvu sa Glaserom, sa kojim se sarađivao na knjizi Design of Dissent, koja se bavi politički provokativnim dizajnom. Priča o skromnosti, disciplini i posvećenosti se savšeno uklapa u ono što su gledaoci videli na filmu. Što ih je na jedan način i prosvetilo. Jer kad ste bili u bioskopu i dočekali kraj filma i počeli da spontano tapšete, iako nijedan od aktera u filmu nije prisutan u publici.

Sunday, February 14, 2010

ready, able



Najbolja pesma sa prošlogodišnjeg albuma bruklinškog sastava Grizzly Bear. Koji je na mojoj ličnoj listi najbolji album 2009.

Ready, able je dokaz da pop ne mora da bude jednostavan, već može da bude slojevit, sa raznim efektima, koji su korišćeni sa merom, rezultat čega je osećaj da se prešli ogromnu razdaljinu, barem mentalno, u samo četiri i po minuta. Tekst nagoveštava da je u pitanju prevara (And when I shuffled on back home, I made sure all my tracks in the snow were gone) ili raskid veze koji omogućava nov (i nesiguran) početak (Hope I’m ready, able to make my own, good home).

Spot je režirala umetnica Allison Schulnik, koja je opčinjena grotesknim pojavama u prirodi, koje u njenoj interpretaciji nisu mračne, već šarene, što ih ne čini manje strašnijim.

Happy creepy Valentine’s Day!

hobo clown with cubs
ništa jezivije od klovna

flexing on horseback

Wednesday, December 30, 2009

ulična umetnost u kuhinji


Ko o čemu baba o uštipcima, ja o stensilima. Sinoć je u Kulturnom centru Grad podeljen kalendar uličnih radova TKV u produkciji agencije Unibrand i štamparije Tipografik plus.

"Jao, kako si ti mlada" rekla sam kad sam je upoznala. I ne neću reći ništa više o njoj, sem toga da se super oblači, da se bavi različitim načinima komunikacije i da se od nje očekuju velike stvari. Za početak posredstvom kalendara imaćemo TKV radove u kuhinji.


Sunday, November 22, 2009

nowhere boy

Prvo je prijateljica stavila link, koji vodi na stranu na kojoj su fotografije muškaraca koji plaču, koje je snimila britanska umetnica Sam Taylor Wood.


Daniel Craig plače


Ed Harris očekivano



Michael Madsen glumi, pošto nema teorije da on plače

Posle malo čeprkanja po netu, saznah da STW je prešla sa fotografije i video instalacija na film. Još prošle godine sam čitala da je snimila kratak film po priči Love You More Patricka Marbera (pisca drama Bliže, Don Žuan u Sohou i scenarija za film Zabeleške o skandalu). Ovu priču možete naći u knjizi Razgovor sa anđelom, koju je uredio Nick Hornby, u cilju skupljanja novca za fondaciju koja je pomaže roditeljima dece sa autizmom, kao što je on sam. U ovoj zbirci priča se zove Peter Shelley, po pevaču grupe Buzzcocks, koji je istovremeno i lajtmotiv priče o dvoje tinejdžera koji gube nevinost slušajući pank, krajem sedamdesetih u Engleskoj.


Ove godine je u Kanu premijerno prikazan film Nowhere Boy, koji je bavi adolescentskim godinama Johna Lennona. Scenario je pisao Matt Greenhalgh, autor scenarija za film Control o životu Iana Curtisa. I pored savršene fotografije Antona Corbijna, film me nije oduševio, zbog čega sam popila more kritika. I tokom snimanja Dečka niotkuda pojavile su se kontraverze, prvo rasprave o tačnosti biografskih podataka, a onda i vest da se 42-ogodišnja Sam Taylor Wood zabavlja sa glavnim glumcem 19-ogodišnjim Aaronom Johnsonom. Dovoljno da željno očekujemo da vidimo rezultat.

Saturday, February 28, 2009

map schmap_london

Ako na svojoj Flickr strani imate licencu “some rights reserved“, velike su šanse da se vaše fotografije sa putovanja nađu u Schmap digitalnom vodiču.


To se desilo sa ove dve fotografije iz Londona. Ovo nije neko dostignuće, ali ipak mi, kao velikom sentimentalisti kad je u pitanju ovaj grad, veoma prija.

Thursday, November 20, 2008

cold war modern



Cold War Modern je izložba o dizajnu za vreme hladnog rata u V&A muzeju u Londonu.

Od američkog paviljona na svetskoj izložbi u Moskvi, sa sve kuhinjom, replikama supermarketa i proizvoda u njemu, italijanske Vespe, arhitekture Oscara Niemeyera, sputnika, filmova kao što su Solaris, Dr. Strangelove ili 2001: Space Odyssey, do plastičnih objekata, futurističkog nameštaja i odeće sa metalnim oklopima.



Pored objekata iz Rusije, Poljske, tadašnje Čehoslovačke, koje predstavljaju modernizam iza gvozdene zavese, “naš” predstavnik je auto-put Bratstva i jedinstva, koji je dizajnirala zagrebačka grupa arhitekti pod nazivom EXAT 51.



Šezdesetih i sedamdesetih, 21. vek je delovao daleko, to je bila budućnost kojoj su se svi nadali. Za koju su mislili da je počela rušenjem Berlinskog zida.

U romanu Zadie Smith White Teeth, koju trenutno čitam, postoji scena u kojoj dve porodice jedna poreklom iz Bangladeša i druga britansko-jamajčanska sede ispred televizora, ne mogu da se dogovore da li da gledaju istorijski događaj ili kvizove i zabavni program. Kćerka kaže da ovo moraju da gledaju, jer ljudi su se izborili za slobodu “That after years under the dark cloud of Eastern communism, they are coming into the light of Western democracy united” she said. “I just think democracy is man’s greatest invention”.
Alsana, who felt personally that Clara’s child was becoming impossibly pompous these days, held up the head of a Jamaican fried fish in protest. “No dearie. Don’t make that mistake. Potato peeler is man’s greatest invention. That or Poop-a-Scoop (prim.prev.instrument za skupljanje izmeta kućnih ljubamca).”



Činjenica da se danas jedna strana gomila balističke raketne bacače po bivšim zemljama istočnog bloka, dok druga truje bivše špijune po Londonu, nam govori koliko smo daleko od kraja hladnog rata. I samo neka ostane hladan, mnogi misle. Dvadeset i prvi vek je započeo aktima terorizma, pretnjom od ekološke katastrofe, a kakvo je stanje na berzi pitanje je ko će sutra izaći kao nova super sila.



Danas je prestala proizvodnja automobila koji nosi ime države koja već dugo ne postoji. Ideja da je tu bilo sve moguće proizvesti, pa i ekonomični auto za gradsku vožnju (pa čak ga i izvesti) je takođe poražena. Yugo je i dalje tu među nama, ali posle izvesnog vremena i on će kod nas izazivati mešavinu sete, izneverenih očekivanja i simpatije, poput mnogih predmeta sa izložbe Cold War Modern.

Thursday, December 06, 2007

Deca su ukras sveta

Pre par nedelja, bila sam u V&A muzeju detinjstva.

Kolekcija ustvari predstavlja istorijski pregled razvoja raznih igrachaka kroz vekove. Posetioci su uglavnom deca, koja se shetkaju izmedju eksponata u skolskim uniformama, chesto sa kravatama i bez obzira sto su ova deca danas na Facebooku, MySpaceu i Beebu, njih i dalje odushevljavaju vozichi koji idu na struju u krug.

Jedna od glavnim tema na kursu koji slusham Children’s Media Culture je da je detinjstvo izmisljenja kategorija. Tj. da pre 19.veka nije postojalo detinjstvo kao zashticheni period nevinosti, deca su uglavnom radila i nisu ishla u skolu. Da li igracke podstichu kreativnost ili samo klasifikuju decu kao potroshacku kategoriju?

Saznala sam kako je ustvari zove Barbika – Barbara Millicent Roberts. Ona ima 5 sestara, 43 kuchna ljubimca i 80 profesija.



Od Junior Lectures Series - edukativne igrachke sa kojima deca uche o britanskim kolonijama do Star Wars merchandise-a.



Mi kad smo bili klinci, moj brat i moji brat i sestra od tetke, igrali smo se poshtara. Mislim da je to uglavnom znachilo jurcanje iz jedne sobe u drugu sa nekakvim papirima.



Jack-in-the-box igrachke.


Friday, November 16, 2007

return of the real


Pre neki dan je zatvorena izlozba Phill Collinsa The Return of the Real u galeriji Victoria Miro. Ovo je nastavak Collinsovog rada za koji je bio nominovan za Turner nagradu, kada je otvorio kancelariju produkcijske kuche Shady Lane Productions, a na ovoj izlozbi je prikazao priche ljudi kojima se zivot promenio na gore posle uchestvovanja na reality tv emisijama, gde su prikazani kao loshi roditelji, seksualni manijaci ili osobe lakog morala.


Collins je organizovao press konferenciju na kojoj su neki od oshtechenih uchesnika izneli svoju stranu priche, a takodje je prikazao svedochanstva ljudi koji su zaposleni u produkciji ovakvih emisija, kojima je posao da nalaze ljude koji hoche da uchestvuju u reality tv emisijama i ih nagovaraju da prikazu odredjene aspekte svog zivota ili da od njih veshto sakriju sta che ustvari biti prikazano na televiziji. Jedna od zaposlenih je rekla da kad intervjuishesh zainteresovane uchesnike, posle izvesnog vremena pochenesh na sve ljude da gledash kao nesrechnike gladne slave i para, svi su potencijalni zlostavljachi dece i oportunisti.

Collinsov rad The World Won’t Listen (mladi Turci koji pevaju pesme Smithsa u karaokama) je nedavno prikazan i u Beogradu, u okviru izlozbe britanske umetnosti u Muzeju savremene umetnosti.

Donekle slichnom tematikom se bavi Stuart Semple, na chiju izlozbu Fake Plastic Love sam nabasala dok sam se shetala Brick Laneom (na Collinsa sam ishla namerno, iako je kraj u kome je galerija pomalo shady indeed).


Sve je jasno na slikama. Mozda i previshe. Mene lichno podsecha na radove grupe Hype jedno pre 10 godina.


Sunday, October 28, 2007

robert towne


U galeriji Whitechapel, do koje sam na kraju stigla uspeshno, se prikazuje video rad/mini dokumentarac umetnice Sare Morris pod nazivom Robert Towne. U pitanju je portret ovog scenariste najpoznatijeg po svom (plodnom) radu u periodu koji neki nazivaju Novi Holivud. Towne je autor scenarija za filmove Chinatown (R. Polanski), Shampoo (H, Ashby), Last Detail (takodje Ashby) i Parallax View (A. Pakula). Nepotpisan je kao koautor scenarija za legendarne filmove kao sto su Goodfather i Bonnie and Clyde. Tokom 35 minuta ovog filma, Towne pricha o svom pristupu pisanju, prijateljstvu sa Warrenom Beattyjem i Jack Nicholsonom, nachinu na koji su se snimali filmovi sedamdesetih, ponudi da pishe scenario za filmsku verziju Velikog Getsbija koju je odbio i chinjenici da ako zelish da budesh scenarista onda si sadista, a ako zelish da budesh reditelj onda si fashista.

Vec sam spominjala knjigu Ryana Gilbija It Don’t Worry Me (portreti deset najznachajnijih reditelja iz sedamdesetih), vredi nachi i knjigu Petera Biskinda Easy Riders, Raging Bulls, po kojoj je snimljen dokumentarac istog naziva. Koliko znam knjigu je moguche nachi u Beogradu na uobichajenim mestima, a dokumentarac sam ja kupila u Eurosalonu za 99 dinara (nalazio se u onoj korpi pored kase, ako ste slicne sreche, mozda ga upecate u Tempu). Takodje, vredi nabaviti dokumentarac pokojnog Teda Demija A Decade Under Influence, na koji mi je skrenuo paznju jedan dragi prijatelj, u chijoj se kolekciji svashta vredno moze pronachi.

Saturday, October 13, 2007

josh umetnosti, molim

Da bi se doshlo do galerije Chris Bettles, gde je izlozba fotografa Terrenca Donovana mora se prochi kroz Mayfair, jedan od najluksuznijih krajeva Londona. Tu su smesthene sve ambasade (zanimljivo je da je zgrada americke ambasade ogromna i ruzna, relativno moderna u odnosu na arhitekturu tog kraja), preskupi hoteli i radnje u Savvile Row i Bond Streetu. Reklama za Louis Vuitton.

Terrence Donovan je pored Davida Baileya (inspiracija za lik fotografa iz filma Blow Up, izmedju ostalog) najpoznatiji po fotografijama Swinging Londona iz sezdesetih – na izlozbi su fotografije Terrencea Stampa, Twiggy, Julie Christie i Sofije Lauren.


Pored toga u galeriji je i izlozba fotografija Terry O’Neilla na kojima je Frank Sinatra, ovo je najbolja i najpoznatija fotografija. Moze postati vasha, potpisana od strane fotografa za samo 5.000 funti.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails