Nisam imala pojma ko svira i shta svira, pub Dublin Castle u Camdenu, takvih mesta ovde ima milion, ali mi smo ishli ovde posto se jedna drugarica lozi na pevacha jednog od bendova, a i pochela je kisha, treba se boriti protiv jesenje depresije Guinisom najpozeljnije.
Pa nisu loshi bendovi, ali nisu i nishta specijalno. Previshe vuku na Arctic Monkeys. Ozvuchenjeu drndavom pabu bolje nego u vechini prostora u Beogradu, ne preterujem, mogla sam da chujem svaku rech, a da ni jednu pesmu nikad nisam chula.
Svi momci nose skinny jeans i oni kojima to pristaje i oni kojima ne.
I Bet You Look Good On the Dancefloor ..... actually no.
Od kada sam doshla ovde, a tome ima nekih mesec i pol dana, svaki dan u novinama moze se prochitati “Three week/two weeks/five days/three days till opening”. Moram da priznam da je ova reklama uticala na mene, bez obzira sto je u pitanju obichna (ok ne bash obichna) zeleznicka stanica.
I kada se St. Pancras International otvorio u sredu, odluchila sam da svratim da vidim o chemu se radi. Inache imam povratnu kartu sa ove stanice (a stigla sam na Waterloo) za Pariz eurostarom 3.januara, koju nazalost nechu mochi da iskoristim jer cu tad biti u Beogradu, a i nemam vizu (naravno).
Englezi ne bi bili ono sto jesu da nisu organizovali chitavu feshtu oko otvaranja zeleznicke stanice – oraganizuju se zurke, ture sa vodjenjem, aktiviraju se lokalne galerije i bioskopi. Ja sam se samo proshetala, srela sam J.K. iz Jamiroquaya, posto mi je potpuno ponizavajuche da ga jurim da ga slikam, morachete da mi verujete na rech.
Pre neki dan je zatvorena izlozba Phill Collinsa The Return of the Real u galeriji Victoria Miro. Ovo je nastavak Collinsovog rada za koji je bio nominovan za Turner nagradu, kada je otvorio kancelariju produkcijske kuche Shady Lane Productions, a na ovoj izlozbi je prikazao priche ljudi kojima se zivot promenio na gore posle uchestvovanja na reality tv emisijama, gde su prikazani kao loshi roditelji, seksualni manijaci ili osobe lakog morala.
Collins je organizovao press konferenciju na kojoj su neki od oshtechenih uchesnika izneli svoju stranu priche, a takodje je prikazao svedochanstva ljudi koji su zaposleni u produkciji ovakvih emisija, kojima je posao da nalaze ljude koji hoche da uchestvuju u reality tv emisijama i ih nagovaraju da prikazu odredjene aspekte svog zivota ili da od njih veshto sakriju sta che ustvari biti prikazano na televiziji. Jedna od zaposlenih je rekla da kad intervjuishesh zainteresovane uchesnike, posle izvesnog vremena pochenesh na sve ljude da gledash kao nesrechnike gladne slave i para, svi su potencijalni zlostavljachi dece i oportunisti.
Collinsov rad The World Won’t Listen (mladi Turci koji pevaju pesme Smithsa u karaokama) je nedavno prikazan i u Beogradu, u okviru izlozbe britanske umetnosti u Muzeju savremene umetnosti.
Donekle slichnom tematikom se bavi Stuart Semple, na chiju izlozbu Fake Plastic Love sam nabasala dok sam se shetala Brick Laneom (na Collinsa sam ishla namerno, iako je kraj u kome je galerija pomalo shady indeed).
Sve je jasno na slikama. Mozda i previshe. Mene lichno podsecha na radove grupe Hype jedno pre 10 godina.
Pre nekoliko godina trebalo je da napišem neki rad na koju god temu hoću, sa mentorom koga ja izaberem. Ne za fakuletet. Čisto da se zna, ja ne umem da se zabavljam, ja se samo uključujem u aktivnosti, koje za posledicu imaju pisanje rada.
Anyways, ja pomislim kako bi volela da pišem nešto o alternativnoj kulturi. Ne pitaj me šta sam pod tim mislila, niti sam znala onda, niti znam sada. Ali dobro je zvučalo, a mislim i da bi moji današnji britanski profesori bili ponosni na mene.
Pošto ja nisam znala ko bi mogao da mi pomogne, nađoše oni meni mentora. Ona mi dade da čitam svašta nešto, između ostalog i njen doktorski rad na temu kulturnih razlika sela i grada. A ja na kraju pisala o radu alternativnih kulturnih centara.
Što bi matori rokeri rekli “if I knew then, what I know now”.
Protekle dve nedelje sam čitala knjigu Resistance Through Rituals, koju je uredio Stuart Hall, poznati britanski sociolog kulture i jedna od najvećih živih intelektualnih veličina ovde u Engleskoj. Koliko ja znam Hall nije prevođen na srpski, evo nađoh neki tekst kod Vukadinovića, čisto da se zna da on nešto čita u slobodno vreme, kad ne smišlja kako da odbrani svaki neracionalni potez V. Koštunice. Mada ovaj članak je iz domena postkolonijalnih interesovanja S. Halla i sa svojom tezom da je Zapad istorijski, a ne geografski konstrukt se savršeno uklapa u politiku NSPM.
Hall je jedan od ljudi koji su uspostavili studije kulture i dale im akademski značaj, i možda iz srpske vizure ovo nije preterano bitno niti lukrativno (nemoj neko da mi spominje Ratka Božovića ili Zoricu Tomić, to su likovi za svakodnevnu upotrebu, ti nikada ne odbijaju da odgovore na pitanje, sigurna sam da Ratko ima mišljenje o albumu Radioheada koji je izašao na internetu) ali bez toga, ovaj fenomen bi ostao zabeležen isključivo u skandaloznim naslovima u novinama. U ovoj knjizi saradnici legendarnog centra Centre for Contemporary Culture Studies iz Birmingema, proučavaju subkulture u posleratnoj Engleskoj, znači teddy boyse, modove i rokere, skinse, pankere i ruddy boyse. Ova knjiga (kad se prođe teorijski uvod na prvih sedamdeset strana, veoma je zabavna) je osnova svih daljih proučavanja kulture mladih, popularne kulture i masovnih medija.
Pošto su bili marxisti, autori iz CCCS-a su za osnovni preduslov potkulture uzimali klasni položaj u društvu, što je bilo od velike važnosti u decenijama posle rata (i danas u Engleskoj kada se kaže working-class postoji nekakav oreol samobitnosti i značenja u vezi sa tim terminom), ali pitanje je da li ista stvar važi danas u modernom društvu, gde je svaki kulturni izbor posledica potrošačke logike.
(spasimo Farfura)
Knjiga koju trenutno čitam je Understanding Disney: The Manufacture of Fantasy. Svako kad poraste shvati da je Disney nije medijator u ostvarivanju dečijih fantazija, već tipična američka korporacija, kojoj je cilj da širom sveta proda što više svakakvih bezvezarija (legendarni memorandum nekadašnjeg šefa Disneya Michael Eisnera, svojim zaposlenima: Success tends to make you forget what made you successful … We have no obligation to make art. We have no obligation to make a statement. To make money is our only objective). Mislim da nikada neću više moći da pogledam Mickey Mousea, a da ne osetim gađenje. Ali lako je reći ne Mickeyu, reci ti ne Lostu, Desperate Housewives ili Ugly Betty (mreža ABC je takođe vlasništvo Disneya).
Zanimljivi momenti u knjizi se odnose na dekonstrukciju mita Walta Disneya kao običnog, toplog, porodičnog čoveka, američkog “ujaka”. Disney je bio osvedočeni antikomunista i jedan od osnivača i svedoka komiteta House Un-American Activities Committee, koji je zaslužan za stvaranje crnih lista u Hollywoodu. Navodno, Disney je bio saradnik FBI-ja, agenti ove agencije su imali slobodan pristup Disneylandu “for recreational purposes” kako je rečeno. Slično slučaju kada su američki vojnici bili prisutni u studijima CNN-a tokom bombardovanja Srbije (verovatno su i danas tamo), jer mnogi od njih “inače studiraju novinarstvo”.
Poznato je kako Disney korporacija koristi Mickeya da promoviše američke vrednosti širom sveta. Da li i druga strana može da uposli najpoznatijeg miša na svetu za svoje ciljeve?
Još jedna epizoda u seriji šta sve možeš raditi u Londonu za dž. Malopre sam se vratila sa snimanja kviza Celebrity Mastermind na BBCiju. Nemam slike, na žalost, proći security u njihovom studiju je kao na aerodromu, sa sve skidanjem metalnog kaiša, prstena i ključeva.
BBC je imao štand na onom studenstkom vašaru o kome sam pisala i ja se prijavih u nadi da će da me zovu kod Jools Hollanda, ali posle sam saznala da Jools daje karte ljudima, koji pobede u nekakvom takmičenju. U svakom slučaju, mislila sam ako me pozovu idem. I stigla mi je karta pre dve nedelje. Da vas ime ne zavara, poznate ličnosti koje učestvuju nama nisu poznate, verovatno nisu nigde van granica Britanije. Voditelj je fin, poseduje dovoljnu dozu tipičnog britanskog humora, gosti su interesantni, bez obzira na to što ne znam ko su.
Pre početka snimanja dovedu komičara, koji treba da malo oraspoloži publiku, i onda se on glupira, priča viceve neke manje, a neke više uspešno, tera nas da pljeskamo. Ja sam u sebi mislila, studiraš nekakve medije i komunikacije, tvoj interes je čisto akademske prirode, nisi ti došla da se slikaš na televiziji. Ionako ne znam kada će biti prikazana emisija, vrlo moguće da ću se ja do tada vratiti u Delta City. Ali već kad sam bila tamo, pljeskala sam, jer je kviz jako interesantan. Nisam gledala ništa slično od Kviskoteke, jer većina kvizova danas je o tome kako domaćice hoće da kupe mašinu za sudove i igraju dok ne ostvare taj cilj ili dođe preteško pitanje, taman kad su zaradile za Kirbi usisivač.
U prvoj rundi svaki od četiri takmičara odgovara na pitanja iz oblasti koju je izabrao, a posle ima dva minuta da ogovori na pitanja iz opšte kulture.
Najzabavnije kategorije su odabrala dva takmičara. Danny Wallace je koliko sam shvatila radio voditelj, koji takođe je inicijator nekakvih potpuno bizarnih akcija (o kojima je posle pisao knjige, za šta ga je voditelj John Humphries i malo potkačio). Recimo dao je oglas u novinama u kome je samo pisalo Join Me. Nije pisalo ni zbog čega mu se treba pridružiti i za koji cilj. Njega je zanimalo, zbog čega se ljudi javljaju na takve oglase. Posle je organizovao nekakvu akciju u kojoj svi oni koji su mu se pridružili su trebali da urade jedno dobro delo svake nedelje.
Danny je izabrao kategoriju Ghostbusters i u prvoj rundi je vodio, ali je na kraju izgubio od neke škotske voditeljke.
U drugom kvizu (organizuje se snimanje dve epizode jedne za drugom) pobedio je Peter Serafinowicz, ja sam ga prvi put videla, mada sam iz novena videla da čovek ima svoj talk show. On je odgovarao na pitanja iz oblasti Monthy Python and the Flying Circus.
Ako odete na YouTube i ukucate njegovo ime naći ćete gomilu skečeva u kojima on igra glavnu ulogu i neverovatno dobro imitira najrazličite glasove.
U ovom je skinuo glasove tri člana Beatlesa u skeču o tome kako je Lennon izmislio Ipod, a Joko mu dala ime. Apsolutna preporuka.
Još nešto, čovek je rođen istog dana kada i ja. I Nikola Tesla i Mira Marković.
Kad dobijem lančano pismo, ja ga odmah obrišem, bez obzira da li je smešno ili su potrebne pare dečku sa tri noge u afričkoj državi Čad za operaciju. Ako kad te kolega bloger tagguje, onda moraš da odgovoriš na izazov. U ovom sluchaju da postujesh sliku svog desktopa.
Erazmusa je radila moj program prošle godine, a sada piše tezu o filipinkama koje pišu blogove. Njen blog je za apsolutnu preporuku i deo je moje svakodnevne jutranje rutine uz kafu.
Ideja je da sad ja taggujem nekog drugog da uradi screenshot svog desktopa i da ga podeli sa svetom, ali neću to da uradim, ko god da je raspoložen to da uradi consider yourself tagged.
Brick Lane je ulica u istočnom Londonu. Nekada su tu živeli Jevreji, a danas je poznata kao Banglatown, pošto većinu lokala drže ljudi iz Bangladeša. Za razliku od nekih drugih krajeva koji su označeni kao etnički, pa u njih ne zalaze turisti, Brick Lane je veoma popularan zbog gomile restorana, prodavnica, galerija i klubova.
Brick Lane je ime i romana Monike Ali, po kome je snimljen istoimeni film, koji je i pre premijere izazvao razne kontraverze, pa je i Princ Čarls, koji je bio pozvan na specijalnu projekciju, otkazao to u poslednjem trenutku (što ga nije sprečilo da primi u zvaničnu posetu kralja Saudijske Arabije, uprkos velikom javnom negodovanju). Knjigu trenutno čitam, pa ne mogu da komentarišem. Najavljena je specijalna projekcija za sutra u Institute of Contemporary Art, na kojoj autorka knjige i Hanif Kureishi treba da prisustvuju, ali ja znajući Hanifa ću ovo da propustim.
Još uvek sam pod utiskom koncerta pa će ovo da bude nepovezano, ali ukratko bilo je ... strava. Najgotivniji lik u bendu je bubnjar, koji se sigurno nije šišao mesecima i ko izgleda kao neko ko spava stalno u perjanoj jakni (u kojoj je izašao na binu) i onda mu neko kaže „aj sad sviraj“ i on skine jaknu i počne. U dosta pesama, koristi samo jednu ruku, pošto drugu koristi za daire i neka slična čuda nalik plastičnim bocama, koje su ispunjene nečim što daje ritam, ali onako rasipajući. A kad svira rastura, stalno su to nekakvi brejkovi, nema ludila i lupanja, nisam u životu videla čoveka koji ležernije svira bubanj. On je kičma benda jer su večeras sve pesme zvučale brže.
Sa Nationalom na albumima svira multiinstrumentalista Padma Newsome, ja sam mislila da je to žena, ali nije. Svira violinu i klavijature, a izgleda kao neko ko je u srednjoj školi bio u školskom orkestru, a sad je cool bendom, pa s’vremena na vreme poludi.
Inače ostatak benda su sve braća Aaron i Bryce Dessner (gitara i gitara, respectively) i Scott Devendorf (bas) i brat mu Bryan, gotivac bubnjar. A Matt je totalno nekomunikativan, u nekakvom „muče me unutrašnji demoni“ modu, sem kad se uhvati mikrofona i nakrene glavu na levo, tad je samouverena frajerčina iz New Yorka. Shvatila sam večeras sve pesme Nationala su ljubavne, Matt bi samo da nađe nekog ko će da ga voli i prihvati njegov ironični humor. U momentima kada se otkravio i krenuo da se smeje okrenut ka publici mogu da se zakunem da je gledao u mene.
Pokušala sam da snimim neke fotografije sa mojom VGA kamerom na telefonu, to je smešno i ima isključivo sentimentalnu vrednost. Okačiću neke slike, kad ih nađem negde na netu.
Juče je trebao da pristustvuje prikazivanju kratkog filma, snimljenog po njegovoj priči Weddings and Beheadings i da posle malo priča sa publikom o tome. Navodno ima nekakvu porodičnu situaciju ili je veče pre toga zaglavio u pabu.
Umesto toga dobili smo reditelja Amira Jamala, koji je bio srećan da odgovori na naša pitanja. Priča je dosta kratka, može se pročitati ovde. Kamerman u Bagdadu jutro pre nego što dođu da ga voze na posao – on snima scene pogubljenja. Kad to ne radi onda snima venčanja, sve u nadi da će jednog dana snimiti pravi film. Zvuči potresno. Film se sastoji iz njegovog monologa u podrumčetu od sobe, pretrpane raznom opremom. U jednom trenutku komentariše uslove „na snimanju“, pripadnici militantne grupe, njegovi poslodavci su doveli žrtvu i hteli da odrade posao. On krene da im objašnjava da nema dovoljno svetla da se ništa neće videti, na kraju snimi onako kako su oni hteli i kaže „da bilo je tamno, potpuno linčovski“.
Priča je bila u konkurenciji za nagradu BBC-jaza kratku priču, ali je posle povučena zbog sličnosti sa realnom situacijom u kojoj je Alan Johnson, novinar BBC-ja iz Gaze, bio uhvaćen od strane jedne palestinske ekstremističke grupe.
Moje pitanje reditelju je bilo zašto film nije snimljen na arapskom, to bi doprinelo autentičnosti, jer i pored akcenta, glumac ima savršen engleski. I na neki način govori ono što bi mi ili neko ko to gleda u Engleskoj (film je producirao Channel 4) hteo da čuje. Njegov odgovor je da bi onda morali da idu titlovi i verovatno bi manje ljudi htelo to da vidi. Kurieshi je pakistanskog porekla i ko je čitao „Budu iz predgrađa“ ili gledao My Beautiful Launderette zna da on savšeno opisuje drugu generaciju imigranata, koja je u procepu između tradicije sa kojom ne oseća vezu i novog društva, koji ih rasistički posmatra kao pakkis. Iako je ideja interesantna, ovo je delo Engleza, koje prikazuje jednog Iračanina, koji je prihvatljiv za zapad. A zašto to mislim?
Posle Kureishijevog filma prikazani su kratki filmovi grupno nazvani Underground Zero – naslov sam kaže o čemu se radi, reakcije na napade od 11. septembra 2001. Prvi filmić je simpatičan, snimci idiličnog američkog predgrađa, uz voiceover devojčice od 5 ili 6 godina, koja pokušava sama sebi da objasni zašto su se desili teroristički napadi. „I really don’t know why are terrorists angry with us? Maybe we did something bad to them, maybe they forgot to pay the bills and we did something to them. I know there is a war in Islam. We should apologize to the terrorists“.
Posle ovog filma išao je još jedan koji je bio vredan pažnje, intervju sa šefom obezbeđenja Morgan Stanley banke u WTC-u iz 1998., bivši vojnik koji se bio na Kipru i Rodeziji sa britanskom vojskom, a nakon toga služio u Vijetnamu. Seća se haotičnih momenata iz vijetnamskog rata, za koji i sam kaže da nikada nije trebao da se vodi. Završava sa konstatacijom da ratove vode ljudi koji nikad nisu imali pušku uperenu u njih, niti su čuli pucanj puške, sem ako klinci pucaju jedni na druge po Vašingtonu i da obzirom da Amerika ne može da se nosi sa kriminalom u sopstvenom dvorištu, ne bi trebalo da izigrava svetskog policajca. Film se završava crnom pozadinom na kojoj je napisano da čovek je poginuo u Svetskom trgovinskom centru.
Bez želje da minimizujem taj događaj, koji je sigurno uveo svetu u novu eru rata protiv terorizma (ili rata bez kraja, što je i naslov kolekcije u kojoj je Kureishijeva priča objavljena) i opšte nesigurnosti; i neverovatnu tragediju, moram da primetim da smo svi već sada zasićeni tim slikama i razmišljanjima. Da li postoji osoba kojoj nije jasno da je ludilo započeti rat u Iraku? Sa druge strane, glasovi se jedva čuju. Iračani ne snimaju svoja razmišljanja o paklu u kojem žive, oni gledaju da prežive u sred međusobnih sukoba dveju suprostavljenih sekti, mole se da ih ne zakači neki bombaš samoubica u zemlji koja je i pre američke okupacije bila ekonomski uništena i puna kriminala. Zato posredovana istina, koja dolazi od onih koji su nemoćni da bilo šta promene i u sopstvenim zemljama, je iskrivljena, uprkos dobrim namerama.