Saturday, March 06, 2010

njegov izbor - part 2


Ne mogu da kažem da je film Žene bez muškaraca bio njegov izbor. Jer to je kako mu ime kaže ovo je jedan ženski film. Mada ne sećam se da sam i ja insistirala, tj. nisam imala pojma o čemu se radi. Kako je film malo odmakao, odmah mi je bilo jasno da žena reditelj ima veze sa umetnošću. Mala pretraga je potvrdila da je Shirin Neshat jedna od najpoznatijih svetskih savremenih umetnica, poznata – o iznenađenja – po radovima o ženama u islamskom svetu. Priča prati tri žene različitog porekla i životnih puteva u periodu vojnog puča, koji je rezultirao smenom vlade Muhameda Mosadeka, povodom njegovom odbijanja da dozvoli Britancima da i dalje kontrolišu iransku naftu. Na nagovor Britanaca, inicijalno odbivši ideju, puč su izveli Amerikanci, tako što su izvršili uticaj na tadašnjeg iranskog šaha. S’obzirom da je Mosadek bio školovan na Zapadu i snažno podržavao sekularnu državu, i jedni i drugi su imali vremena da shvate da su se zajebali.


Atmosfera puča je samo pozadina ovog filma, fokus je gorko žensko iskustvo – rigorozna društvena pravila koje nameće islam, nedostatak slobode, nametanje braka ili nesrećan brak. Munis provodi dane zatvorena u kući, slušajući radio, više zabrinuta za sudbinu svoje zemlje, nego za ugovoreni brak u koji je brat prisiljava, Faeze je njena drugarica, poslušna i pobožna, čija želja je da se uda za Munisinog brata. Zarin je prostitutka, a Fakri žena generala, koja beži od njega i kupuje kuću van grada, u kojoj će joj se pridružiti ostale tri žene. Kako one dospevaju tamo, nije ni bitno, jer je gledaocu jasno vrlo brzo, da je rediteljku ne zanimaju pravila naracije, već lepi kadrovi i simbolika koja iz njih izbija. Ali film nije video rad, njega mora da drži nekakva unutrašnja logika priče, koja ovde ne funkcioniše. Video rad/instalacija može da se bavi univerzalnim pitanjem položaja žena u islamu, film mora da se bavi konkretnom ženom. Kome to ne smeta, uživaće u scenama kratkog perioda idile tri žene koje žive u kući van grada, po prvi put u svom životu oslobođena od stega, koje su ih držale u prethodnom životu. Konačan utisak je da su likovi nerazrađeni i da je Neshatova propustila priliku da napravi odličan film.

Italijanski dan je započela Videokratija dokumentarni film Šveđanina italijanskog porekla Erika Gandinija. Prvi njegov film Raja Sarajevo je snimljen 94. tokom opsade ovog grada, a kasniji filmovi su se bavili zatvorom Gvantanamo, opsesijom zapadnog društva kupovinom i potrošnjom, i ubistvom Če Gevare. Videokratija pokušava da ispriča priču o povezanosti medija i politike u Italiji, ne koristeći tipičan dokumentaristički pristup, već selektivno prezentujući zanimljive činjenice, ostavljajući gledaocu da sam sklopi priču u svojoj glavi i donese zaključak. U filmu, Italija je zemlja televizije, kojom dominiraju gola ženska tela, reality show emisije i njeni potrošni junaci. To nameće aktuelnog premijera Silvija Berluskonija kao glavnog junaka, najveće televizijske mreže su u njegovom vlasništvu, slab je na žene, sklon pravljenju glamuroznih zabava u svojoj kući na Sardniji i prijatelj je zvezda. Jedan od njegovih prijatelja je italijanski estradni menadžer koji pred kamerom pušta melodiju svog mobilnog telefona, himnu italijanskih fašista. U maničnoj potrebi da budu poznati, sa jedne strane imamo Rikarda, automehaničara, koji očajnički pokušava da uspe na izborima za sledeću veliku zvezdu prezentujući svoj originalni izraz, mešavinu Ricky Martina i Jean Claude Van Damma, a sa druge Fabrizia Coronu, vlasnika paparazzi agencije, koji pre prodaje indiskretnih snimaka poznatih tračerskim novima, prvi ponudi fotke njenim junacima. Corona je ogoljena slika modernog reality junaka, muška Paris Hilton bez skrupula, nabildovan, zalizane kose, u jednom kadru broji novac koji je dobio pojavljivanjem u jednoj diskoteci., u drugoj parfemom zasipa svoje zmijsko telo dobrih minut i po. Samonazvani Robin Hud, koji uzima od bogataša, ali umesto da da siromašnom, zadržava novac za sebe. Trenutno, optužen za iznudu Corona čeka suđenje. Jedan od interesantnijih dokumentaraca koje sam gledala u poslednje vreme.



Odmah posle toga, krenuo je Veliki san/Il grande sogno, film o studentskoj pobudi 68. u na fakultetima u Rimu. Na početku filma stoji logo produkcijske kuće Mediaset u vlasništvu Berluskonija i odmah je jasno da je ovo lepo upakovana slika revolucionara, svi glumci su super privlačni i već u svojim tridesetim, a glume studentariju, koja posle sukoba sa policijom idu kući mami i tati, ili jede picu sa prijateljima. Ljubavni trougao u filmu podseća na Bertolučijeve Sanjare, što po meni nije dobra referenca, koliko je taj film bio pretenciozan i suštinski isprazan.



O Morfijumu sam pre gledanja čula oprečne ocene, jednu kažu da je uobičajen film o narkomanima, samo smešten na početak 20.veka, samim tim ništa posebno za gledanje, a drugi da je jako dobar film. Moj utisak je da Morfijum je na momente odvratan za gledanje, ali teško se i zaboravlja. Kao da gledamo predstavu po činovima, koji vode kulminaciji, koja ništa dobro neće doneti. Kako se glavni lik kreće da drogira, ne toliko ni radoznalosti, već iz iz čiste dosade, ne bi ovde učitavala neko šire značenje, Rusija pred revoluciju, opšti raspad na vidiku. Moj jedini zaključak je da ne možeš da podneseš tu veličinu i svoje mesto u njoj ako se ne odaš nekom poroku. Dejan Ognjanović je lep tekst napisao na svom blogu, možda vas ipak ubedi da odgledate Morfijum. I da, u filmu Katarina Radivojević pokazuje sise.

Wednesday, March 03, 2010

njegov izbor - part 1


Kako sam sva važna i zauzeta, živim brzo, a hranim se lako, nisam stigla da se bavim programom nedavno završenog Festa. To sam prepustila njemu. I rezultat je jedan stvarno sjajan film, nekoliko solidnih, nijedan potpuni promašaj. Krenimo od početka:



Liban/
Lebanon (Samuel Maoz) – autobiografski film o sukobu Izraela i Liban sa početka osamdesetih. Rat nije stvar heroja, nema krupnih reči, izliva patriotizma, ni mudrih starijih oficira, rat je tako banalan i skučen. Sediš u tenku, danima, a oko tebe su ljudi sa kojima deliš dobro i zlo, usrani od panike kao i ti. Obični, nervozni, spremni na svađu, kad se zapuce ko zna kako će reagovati. Spoljni svet se vidi kroz osmatračnicu tenka, čuje se preko telefona odakle stižu kontradiktorne naredbe, koje prenosi manični pukovnik Džamil, jedini profesionalni vojnik, besan što su mu povereni mobilizovani paceri. Moaz je u nekoliko metara kvadratnih sažeo svu teskobu, bezumlje i arbitrarnost rata. Najsličniji njegovim zbunjenim i sa konca pokupljenim junacima, su likovi Dežulovićevog romana Jebo sad hiljadu dinara.



Air Doll (Hirokazu Koreeda) – Japanska usamljenost, prenaseljenost i žene, koje izgledaju ko porcelanske lutke, kojima je nemoguće odrediti godine su neizostavan deo predstave nas zapadnjaka o ovoj dalekoj i egzotičnoj zemlji. Lutka na naduvavanje će nam samo pomoći da ostanemo u uverenju da znamo nešto o Japanu, ako smo čitali Murakamija i gledali ovakve filmove. Otuđenost je strašna stvar, a ljubav sa plastičnom lutkom je bolja nego apstinencija. Jedino što lik plastične lutke ostaje na nivou mirisanja cveća, radovanja jutarnjoj rosi i ponavljanja reči sa začudnim izrazom na licu.
Možda je reditelj želeo da napravi feministički film, u kome sugeriše kako žene žive slobodan život preko dana, kad su same, dok uveče su na raspolaganju svojim muževa/gospodara i njihovog seksualnog raspoloženja. Ali ja nisam sigurna u to, jer sam u jednom momentu zadremala, što doprinosi utisku dosade. Šta kažete na japanski film u kome ljudi pričaju bez prestanka, duhoviti su i nema scena kinky seksa? To bi bilo stvarno revolucionarno.


Metastaze (Branko Šmit) – Hrvatski film o navijačima Dinama i njihovim propalim životima je mogao ladno biti snimljen na Voždovcu ili Rakovici. Četiri prijatelja iz novog Zagreba, koje ujedinjuje fudbalski klub, lokalna birtija i činjenica da su omanuli u svemu što je važno, pa imamo propale brakove, nasilje u porodici, težak alkoholizam, besparicu i život kod roditelja, lečene i nelečene narkomane, tranziciju u kojoj učesnici domobranskog rata ne mogu da se snađu. Metastaze duguju dosta filmovima kao što su Trainsportting i Football Factory. Soundtrack je odgovarajući, čuli smo Majke, čak i deo pesme Sjajne niti, najboljeg srpskog benda Goribor.

nastavlja se ...

Sunday, February 14, 2010

ready, able



Najbolja pesma sa prošlogodišnjeg albuma bruklinškog sastava Grizzly Bear. Koji je na mojoj ličnoj listi najbolji album 2009.

Ready, able je dokaz da pop ne mora da bude jednostavan, već može da bude slojevit, sa raznim efektima, koji su korišćeni sa merom, rezultat čega je osećaj da se prešli ogromnu razdaljinu, barem mentalno, u samo četiri i po minuta. Tekst nagoveštava da je u pitanju prevara (And when I shuffled on back home, I made sure all my tracks in the snow were gone) ili raskid veze koji omogućava nov (i nesiguran) početak (Hope I’m ready, able to make my own, good home).

Spot je režirala umetnica Allison Schulnik, koja je opčinjena grotesknim pojavama u prirodi, koje u njenoj interpretaciji nisu mračne, već šarene, što ih ne čini manje strašnijim.

Happy creepy Valentine’s Day!

hobo clown with cubs
ništa jezivije od klovna

flexing on horseback

Saturday, February 13, 2010

women in love






Čitala sam Ljubavnik lejdi Četerli D.H. Lawrencea pri kraju osnovne škole. Na koricama su bili natpisi, koji su objašnjavali koliko je “bezobrazna” knjga koju sam uzela u ruke, nešto u stilu knjiga koja je šokirala svet kad se pojavila. Zato je metod čitanja bio sledeći – kad je nisam čitala, knjigu sam držala u fioci da ne vide roditelji. Film sa Sean Beanom i Joelly Richardson sam gledala kasnije na televiziji. Ako sam se držala istog metoda, što se ne sećam, mora da sam gledala sa daljinskim u ruci, pa prebacim na vreme. Na fakultetu sam razbila na ispitu Sinove i ljubavnike za 10 u četvrtoj godini. Već godinama mi se vuče disk koji sam kupila od nekadašnjeg dvx provajdera, Ken Russelov film Women in Love. Pre nekoliko dana, drugarica i ja odlučismo da ga pogledamo.



Iako najpoznatiji po muškoj golotinji tokom scene rvanja između Olivera Reeda i Alana Bates,a mnogo veće otkrovenje ovog filma je Glenda Jackson, koja je za ulogu Gudrun Brangwen dobila i Oskara. Roman se dešava pred Prvi svetski rat, a bavi se seksualnim oslobođenjem, razlikama u poimanju ljubavi ne samo između polova, nego i samih muškaraca i žena. Karakteristično za njega, Lawrence je u tekstu provukao i komentar o klasi. A pošto je film sniman krajem 60-ih, na neki način odražava i teme tog vremena, rastuću žensku samostalnost, mušku nesigurnost izazvanu time i jedan ležeran odnos prema seksualnosti. Hipi stil je očigledan i u izboru kostima i izgledu glumaca: duža brada i kosa, koju ima lik koga glumi Alan Bates, prugasta odela koja nosi Oliver Reed, šeširi, haljine i kaputi Jenny Linden. Jedino se Glendin stil razlikuje, ona je vajarka slobodnog duha, pomalo dečačkog izgleda, Louise Brooks frizure. Njeni kostimi su slobodnija interpretacija stila dvadesetih i tridesetih godina 20. veka, što izgleda fenomenalno. Super kape, šarene čarape, haljine ležernijeg kroja, koje ipak nagoveštavaju figuru koja je ispod. Većinu stvari bi rado imala.


pop cooking#2 - full combo

Da se niko ne prepadne. Nisam ovo skuvala sve odjednom. Nego, skupilo mi se par recepata, pa ajde sve da ih
prezentajem ovde.


#Kiš sa spanaćem i kozjim sirom

U prošlom postu sa ovom tematikom sam pravila kanelone sa spanaćem. E pošto sam koristila onaj smrznuti spanać u kockama, nisam sve potrošila. Volim da bacam stare stvari, al’ mrzim da bacam hranu. Te tri-četiri kockice, se lepo pomešaju sa kozjim sirom, prazilukom i slatkom pavlakom. Razvije se kupovno lisnato testo (bravo za one koji testo prave sami, probala, nešto ne ide), toliko tanko i veličine da prekrije pleh (okrugao naravno), izbocka se malo
testo, prelije filom i vidimo se za 40 minuta. Taman jedna epizoda neke serije.


#Apple berry crumble

Istina je da Englezi nemaju kulinarsku tradiciju, kojom mogu da se ponose. Ali ima nekog šarma u pab ručku nedeljom. Gastronomska kultura im je podeljena po klasama, radnička klasa se hrani najgore, em je hrana najgoreg kvaliteta, em su najveći konzumenti najmasnijeg džanka sa ulice. Moj utisak je da koncept mamine domaće hrane ne postoji, ako se ne računa odvratnost tipa beans on toast. Ali u prilog idu Englezima tri stvari: sve se može nabaviti, mediji forsiraju priču o zdravoj hrani, a onda i o geografski raznovrsnoj hrani i među tradicionalnom hranom mogu se naći super ukusne stvari. Često su to slatkiši: različiti pudinzi (kod Engleza pudding nije uvek tečan i kremast, to je vrsta kolača), pite ili ovo što sam ja spremila - crumble (plašim se naziva da ne ispadne kolač mrvica, što suštinski jeste).

Pošto zima nikako da prestane, jedu mi se topli kolači, a ovaj se savršen. Testirala sam ga na bojfrendu, familiji i nekoliko prijatelja. Žene posle prvog zalogaja traže recept.
A on je nikad jednostavniji. Koristim mere, koje nikada ne koristim za slane stvari:

1 buter (125 grama) ne otopljen, hladan iz frižidera, iseckan na kockice
250 grama brašna (1 šolja)
4 kašike žutog šećera

cimet
vanilin šećer
mogu da se ubace i ječmene pahuljice, radi krckavog ugođaja

paket smrznute borovnica (idealno), ali može bilo koje bobičasto voće

5 ili 6 jabuka nakiselih

U veliku posudu sipaju se brašno, buter i šećer. I onda krećete da gnječite kockice butera, tj. da ih lomite prstima dok ne dobijete male mrvice. Dodate cimet, vanilin šećer, i ove ljuspice ako ih imate. Posuda se podmaže puterom i u nju se ubaci kombinacija isečenih jabuka, smrznutog voća, pomešanih sa sokom od limuna. Znači voće dole, mrvice gore. U rernu na 200 stepeni 50 minuta. Malkice se ohladi, ali se jede toplo, obavezno sa sladoledom od vanile.

Ovo je varijacija Nigellinog recepta. Obavezno izmanikirajte nokte pre gnječenja butera, da mešenje bude što senzualnije.




#Najbolji način da se spremi krompir

I najmasniji. Brisala sam prašinu danas, tako sam i otvorila Nigellin kuvar, koji sam dobila za rođendan pre par godina, setila sam se da ima neki recept za krompir, koji nisam probala. Naravno sve je full fat, ali je super ukusno. Naseče se krompir na kriške, isecka se luk, koji nisam imala, nego praziluk, dva čena belog luka, što se sve kuva na tihoj vatri sa slatkom pavlakom (to je ono što u kafanama obeležavaju kao neutralnu pavlaku) i mlekom. So, biber su jedini začini. Isto ko za pire, samo što ne treba skroz da se raskuva.



Upozorenje unapred, šerpa mora da bude od nerđajućeg čelika, jer će mleko na dnu da napravi haos. Trenutno se natapa u sudoperi, nemam živaca za ribanje žicom sad – sutra će biti lakše. Kad je krompir gotov, prespe se u drugu posudu koja ide u rernu, parmezan preko svega. 20 minuta i to je to. Pavlaka mu daje taj kremasti ukus, a da ne bude sve previše mlečno postarao se luk.




Moj ručak/večera danas - čorba od šargarepe, celera i praziluka, kremasti krompir i salata

Disclaimer: sve fotke su napravljene mojim jamesbondovskim telefonom. U sledećem životu ću biti food stilista, samim tim imaću kvalitetu opremu u studiju tj. kujni.

Thursday, February 04, 2010

во македонски


Kulturen život, časopis koji izdaje New York University u Skopju

На пример, Јелена Максимовик докажува дека "екстремниот национализам, донекаде потиснат во главните медиуми, царува слободно онлајн и во комбинација со силната таблоидна култура сочинува една нова главна јавна сфера."
Vaistinu.
Lep je osećaj videti svoj rad na stranom, pri tom bratskom jeziku.




the beginning of the end

Poslednja sezona Losta mora da razreši sve misterije, da poveže sve stvari koje do sada nisu imale smisla.
Malo u krenuli u smeru mitologije, sile dobra i zla, ako posle 6 godina vernosti dobijemo nekakav Gospodar prstenova završetak, mislim stvarno ....

Wednesday, February 03, 2010

život po eggersu

Novi film Sama Mendesa je još jedan u seriji indi filmova. Ako niste upoznati sa žanrom, da pomognem, to su oni filmovi u kojima su junaci simpatični geekovi (Micheal Cera je uvek dobrodošao), dovoljno društveno prilagođeni za šire narodne mase (često su to studenti i srednjoškolci, ako ne to, onda mladi pisci na primer), a ipak čudnjikavi. U indi filmovima nema promiskuiteta, jer ONA je TA. Život se meri u odnosu na pesme Smithsa ili Belle and Sebastian.

Na prvi pogled Away We Go ispunjava većinu ovih kriterijuma, likovi žive u kućici u šumi, momak, koga igra John Krasinski iz Officea, se bavi pravljenjem klompi kao hobijem, devojka Verona, koju igra Maya Rudoph iz postave Saturday Night Livea je ilustratorka (kul profesija, rekoh već). Imamo muziku, ovde je u pitanju Alexei Murdoch. Njih dvoje očekuju bebu i kreću na put po Americi tražeći savršen dom za svoju malu porodicu. Ono što daje autentičnost ovom filmu i spašava ka kalupa tipičnog indi filma (a svaki kalup posle izvesnog vremena postane jaram) je scenario Dave Eggersa i Vendele Vide, koji su bračni par inače i dosta priče su zasnovali na periodu pre rođenja svog prvog deteta. Ljudi koje Burt i Verona sreću jesu frikovi, a njih dvoje na tom putu ne pokušavaju da pronađu sebe ili da reše još jednu životnu zabludu. Sigurni su u svoju vezu koliko god to ljudi mogu da budu. Oni bi samo da nađu mesto na kome je lepo živeti. I kad to nađu film se završava. A mesto je jako lepo.


Ta životnost likova je Eggersova specijalnost, jer je svoju karijeru pisca započeo memoarom A Heartbreaking Work of a Staggering Genius. Dovoljno da se zapitate koji mladi pisac izdaje prvo svoju autobiografiju, i to ovako pretencioznog naslova. E pa Dave ima zanimljivu priču, tj. ne toliko specijalnu, ali način na koji on doživljava stvari i pri tom piše o njima je nesvakidašnji. Posle smrti oba roditelja od raka u jako kratkom razmaku, Dave je preuzeo brigu o svom najmlađem bratu Christopheru (koji se u knjizi zove Toph) koji u tom trenutku ima 13 godina. Njih dvojica se sele u San Francisko i pored ignorisanja pranja sudova, života u nesređenoj kući, igranja igrica, Dave preuzima roditeljske dužnosti, ali i sam odrasta tokom tih godina.




Eggersove knjige - ari@flickr

U međuvremenu, Eggers je osnovao književni magazin McSweeney, pravio radionice kreativnog pisanja i dobio TED nagradu za svoj doprinos obrazovanju. Nije sve što je uradio zasnovano na njegovom ličnom iskustvu, Eggers je scenarista filma Where the Wild Things Are, koji je reditelj Spike Jonze snimio po priči Mauricea Sendaka.

Sunday, January 31, 2010

pop cooking#1


Jamie Oliver ovo jelo zove Awesome Spinach and Ricotta Cannelloni. Ono što ću ja zapamtiti za sledeći put je da kanelone, nekako treba poprskati vodom, jer i slatka pavlaka kojom prelijete kanelone preko nije dovoljna. Više bude jelo masnije, nego sočnije. Ko je u fazonu da pravi bešamel (ja nisam), neka proba sa tim.
Što se tiče popkitchen verzije recepta, pomešala spanać, rikotu (kupljenu na Kalenić pijaci sa italijanskom Zanetti iz kutije) sa domaćim sremskim sirom, izgnječila jedan čen belog luka i time punila kanelone. Dole ide paradajz sos ko za špagete. Maslinovo ulje na kome se prže dva čena belog luka, biber, so, bosiljak i šećer (da ne bude sos kiseo) + konzerva paradajza. Odozgore kao što sam rekla slatka pavlaka pomešana sa dve, tri velike kašike parmezana.
Nisam nikad jela kanelone u Italiji, ali mi recept deluje da ima žig geografskog porekla.
Awesome, indeed.

Friday, January 29, 2010

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails