Saturday, April 19, 2008

žalbeni hor

Projekat koji okuplja građane različitih svetskih gradova, tokom kojeg se formira hor koji pravi pesmu u kome će biti iznete sve žalbe građana na život u tom gradu je stigao u Firencu. Complaints Choir je veoma sličan Horkestaru. Kad se uporede snimci različitih gradova, hor u Firenci je bio jako zabavan. Javni peformans pred zainteresovanim sugrađanima je upriličen na Piazzi Santa Croce, ispred bazilike i tačno ispod skulpture Dantea.







Friday, April 18, 2008

gogol bordello

Koncert grupe Gogol Bordello, proshle subote u Firenci. Vishe o tome ovde.

Sunday, April 13, 2008

Italija glasa


za koga da glasamo?

Danas se održavaju vanredni parlamentarni izbori u Italiji. Kampanja je prošla u znaku najavljenog velikog povratka Silvija Berluskonija, lidera desne koalicije Ill Popolo Della Liberta, što recimo znači Ljudi slobode ili slobodarski narod, koju pored njega čine i neofašističke stranke i separatistička Liga za sever (Lega Nord). O Berluskoniju sve znate – on je italijanski Karić, samo hiljadu puta gori i realno moćniji. Vlasnik je većine privatnih medija u Italiji (to je bio i dok je bio Premijer, navodno je preneo ovlašćenja na nekog drugog), koji su simbol današnje televizije u Italiji – i kakva jeste i kako je vide sa strane – reklame i gole devojke, kao i kluba A.C. Milan. Konflikt interesa i korupcija su obeležili njegova prethodna dva mandata. Plus, neukusne šale. Anglosaksonski mediji, pogotovu The Economist u tome prednjači, tretiraju Berluskonija i kao veoma opasnog i neverovatnog vulgarnog. Pored mafije, on je jedan od razloga zašto se na Italiju gleda sa nepoverenjem.



Na drugoj strani je koalicija koju predvodi bivši gradonačelnik Rima, Walter Veltroni, koja je ustvari nastavak koalicije koju je u prethodnom mandatu vodio Romano Prodi. Veltroni sa 52 godine izgleda kao da je 20 godina stariji od 71-ogodišnjeg Berlusconija (farba kosu redovno i podvrgao se više puta plastičnoj hirurgiji). Sve ukupno Italijani biraju između više od 10 lista, od kojih meni pažnju privlači lider hrišćanskih demokrata Casini koji liči na George Clooneya i krajnje levičarska koalicija La Sinstra l’Acrobaleno (Rainbow Left), koju čini mešavina komunističkih i ekoloških stranaka. Mogu da se pohvale time da je jedan od lidera otvoreno gay, što je velika stvar u zemlji u kojoj su svi veliki katolici (mada i Berlusconi a bogme i hrišćanski demokrata Casini su razvedeni). Treba napomenuti da upravo zbog tih ekstremnih levičara i njihovog ucenjivačkog potencijala i pala prethodna Prodijeva vlada.

Toskana je tradicionalno levičarski nastrojena i ovde su Berlusconiju male šanse, ali treba sačekati sutra uveče (izbori traju dva dana) da se vide konačni rezultati. Bojazan za povratak desnice je realna, mnogi mladi i ne glasaju, ne vide nikakvu perspektivu za sebe, bez obzira ko je na vlasti.

Saturday, April 12, 2008

vanity fair



Kao koncept moram priznati da ovaj poznati američki časopis nije po mom ukusu – previše je elitistički, “anything goes” ideologije, dokle god su u pitanju poznate ličnosti nije bitno ko su i šta su, o svima se piše na isti senzacionalistički način, suštinski je konzervativan. Mada mora mu se priznati literarna tradicija, na početku za Vanity Fair su pisali Dorothy Parker, Aldous Huxley i T.S. Elliot. Danas je verovatno najzanimljiviji po fotografijama Annie Leibovitz i provokativnim kolumnama Christophera Hitchensa. Odličan je inače i za učenje jezika, ja i dan danas vrtim rečnik kad mi časopis dođe u ruke.


Na sreću, italijansko izdanje nije tako ozbiljno, više je na fazon Glorije (bivša urednica nikad nije krila šta joj je uzor), nema dugačkih eseja, više ima intervjua, pa se da razumeti. Recimo intervju sa Sabrinom Salerno, koja je nedavno posetila Čačak. Sabrina danas ima 40 godina, velika je vernica, sledeće godine planira put u Lourdes na hodočašće. kaže da joj je samo žao što nije snimila duet sa Princom, jer je to sabotirao njen menadžer. Kad je bila bila želela je da postane ili prevodilac ili psiholog. Zato je i čitala Frojda, kad je imala 12 godina. Misli da su je italijanski intelektualci tokom 80-ih godina “izmasakrirali”. “Šta ste očekivali da recitujem Šekspira?”, ona im odgovara. Neće da komentariše da li je bila u vezi sa Berluskonijem tada, samo kaže da joj je on pomogao nekim poznanstvima da uspe na televiziju. Moram priznati da za to prvi put čujem, ali me podseti na Vučelu i Vesnu Zmijanac. Kolega bloger je pokrenuo diskusiju da li će Samanta Fox ili Sabrina sačuvati Srbiju. Glasanje je u toku.


Što tiče glasina i tračeva, ne znam šta mi je draže da li to što se Sean Penn pomirio sa suprugom, ili što su se pomirili Sky i Kaja.

Wednesday, April 09, 2008

na kauču



Dosta više tih besnih postova!

Nemili događaji od prošle nedelje će da ostave teške posledice po sve nas. Time sam se

bavila prošli vikend, računala procente na predstojećim izborima, nervirala zašto mi se niko ne javlja iz naše ambasade u Rimu gde sam se prijavila da glasam (lepo je to rekao Dragan Marković Palma, ostavili smo samo kafe kuvarice u najvažnijim diplomatskim centrima). Verovatno je to intenzivirano time što sam ovde sama, ne želim sa strancima da o tome pričam.

Ali to niko ne želi da sluša od mene. Ni ja sama sebe ne želim da slušam.

Zato sam prvo išla da pijem u subotu veče.


A u nedelju sam išla u park. Tamo su Kubanci okupljeni, jedu roštilj, puštaju muziku, igraju fudbal, sede na travi. Možda preterujem, ali imigranti u Firenci deluju nekako nesrećno, kad ih viđam po autobusu ili oko železničke stanice (ovo zvuči kao stereotip, ali šta da radim kad je tamo koncentracija veća). Italijani često objašnjavaju svoje ekonomske probleme prilivom velikog broja imigranata. Za to nemaju nikakav plan integracije, sporost, neefikasnost, italijanske birokratije nije mit, to je istina. Mislim da ne postoji niko će da kaže “e ovo što sam završio brzo, da ne poveruješ”. Kubanci iz parka baš deluju srećno kao sa razglednice.


Italijani isto tako familijarno idu u park. Nisam baš razmela porodičnu dramu, koja se čini mi se vodila oko toga da mama nije dala sinu da vozi bicikl, onda je on urlao, na kraju je tata uzeo dečiji bajs i zapalio, pošto to više nije mogao da sluša.


staro na biciklu

mlado na biciklu

Jedan od mojih profesora je u najmanju ruku ego manijak – na svakom predavanju moramo da slušamo o njegovom životu. Pored toga, on je nacionalista malograđanin, samo priča o Italiji, Rimu, katoličkoj crkvi, najsmešniji je pokušaj da se odbrani autentičnost mafije, kako je to stari sicilijanski koncept odbrane od strane vlasti, a ne već 100 godina sinonim za organizovan kriminal prvo ovde, a onda i u celom svetu. Zato je od nas tražio da pišemo tome šta nama znači da dolazimo odakle dolazimo. Tj. šta za mene znači biti Srpkinja. Pošto sam nekako shvatila za sve ostale, mi ćemo još dugo biti prvo Srbi, pa onda ljudi, i da od razmišljanja o tome, kao i o nesigurnoj budućnosti nema leba, možeš da zamisliš kako mi je ovo super leglo. On kaže da Italijani od kojih je ovo tražio ranije budu uglavnom iznenađeni pitanjem, jer navodno nikad nisu razmišljali o tome. Čini mi se da to nije potpuna istina, ali u svakom slučaju za Srbe, moju generaciju barem, to je konstantno pitanje. Ili borba. Naravno da i ja znam ljude na koje ni rat, kriza, politika nije ostavilo nikakve posledice. Ali generalno mi jesmo odrastali sa pitanjem zašto nam se dešava to što nam se dešava. Pošto sad i sama intenzivno razmišljam o tome, a ne želim, uopšte mi se nije pisalo. To je kao nametnuti odlazak kod psihoanalitičara. Da se neko ne brine, nisam pisala ni o ratu, sankcijama, Miloševiću, ni gibanici, freskama kosovskih manastira, beogradskim splavovima, zlatiborskim jutrima. Pisala sam o mojoj porodici.

Onda sledeće predavanje, kako se formira identitet – prvo lični, onda i kolektivni. Zadatak – napišite šta vi mislite da drugi misle o vašoj zemlji. Ima li kraja ovome?

Pa ili niko ne zna gde je, ili meša sa Sirijom, Sibirom, ili pita kako sam preživela rat. Neko spomene bivšu Jugoslaviju. Neko je rekao „Ja kad čujem Jugoslavija, ja pomislim na Cigane!?“. A onda da se piše o tome kako vidimo zemlju nekog od naših kolega. Kina. Onaj profesor od malopre koga sam ogovarala je komentarisao demonstracije u vezi Tibeta, kako to ne bi trebalo tako da se radi. Kina će se uvrediti. „To je kao da opalite nekom šamar u javnosti, zato što vam se ne sviđa“. Neki se osećaju prebijeni, ispljuvani i osavljeni na ulici tako već više od deceniju. E sad ću da se osvetim. Kineska hrana, China towns iz američkih filmova, masakr na Tienamenu, film koji nismo odgledali prošle godine na Festivalu autorskog filma, jedno dete po porodici, kulturna revolucija, smog, imigratni koji prodaju đubre po novobeogradskim pijacama.

Kineskinja nije znala ništa da napiše o Srbiji.



ako je Evropa kao ova kucha, onda ...


Thursday, April 03, 2008

dentist turs


Sreća u nesreći – slomiš zub, ali si u rodnom gradu. Ako ništa drugo imaš mobilni telefon zubara. Dve krune pre tridesete, idem putem Milića Vukašinovića, samo što ne znam da li ću ikada zaraditi “16 soma eura”.

Generated by Flickr Album Maker


Posle Firence, Beograd izgleda bučno, užurbano, mesto se dešavaju uzbudljive stvari. Jedna prijateljica kaže „kao mesto da kome se vodi normalan život“. Ja bi rekla „normalan život u nenormalnim okolnostima“ - slobodno raspalite po meni zbog ove naknadne mudrosti.

Naši favoriti nisu pobedili u Velikom bratu. Naravno, da oni ekipa „uzmemo keš i vidimo se posle“ to više zaslužuje od No Name Crnogorke. Komentar Nigrutinove majke kako bi ona volela da sin kupi stan pošto živi sa celom familijom zajedno u Kotežu, ne može da te ostavi ravnodušnim. Mada činilo mi se da i Miliću opasno trebaju pare. Svi od Mirjane Bobić Mojsilović i sestre joj bliznakinje, Nove Srpske Političke Misli pa do Teofila Pančića će vam reći da je VB medijska manipulacija i voajerizam najgore vrste. Ali je na momente neviđeno zabavan. Neozbiljno bi bilo tretirati ga kao stanje srpskog društva, ali nekakav simptom sigurno jeste.

Što se tiče psovki, pa poslušajte bilo koji Bad Copy album. Gazda Emotiona trlja ruke na svaki prostakluk, jer će o ovome da se piše, bloguje i raspravlja danima. Dan posle režem neke filmove i prebacujem kanale dok se ta operacija obavlja. Na Foxu, tri voditeljke (jedna od njih je ona stara spikerka sa RTS Dnevnika) pričaju sa Cecom o roditeljstvu. Ona je dovela decu i objašnjava kako je super keva, eto ona deci pomaže da iskažu sopstvenu ličnost, ne guši ih, ne natura im svoj ukus. „Moja deca ne moraju da znaju sve tekstove sa mog albuma“. Pre nego što krenemo da slavimo (samohranu) majku godine, hoću da Ceca odgovori (pred zakonom) na sledeća pitanja: poznanstvo sa Legijom i davanja albija Zemunskom klanu, transfer fudbalera i zašto je lik kome je pevala na svadbi u Argentini bio dan posle uhapšen od američke Drug Enforcement Agency? Mimi ne voli da sluša rep, ali mnogo voli Cecu. Ali kako narod kaže „dobro je da je pobedila fina i pristojna devojka“.


tough choice



Generated by Flickr Album Maker


melanzana alla parmigiana

ili



Generated by Flickr Album Maker


jagnjeća kapama


Posle deset dana popravljanja zuba, kafenisanja, viđanja sa prijateljima, klope i pića, realnost čeka na granici Hrvatske i Slovenije. Ceo autobus izlazi napolje i pokazuje isprave cariniku na noge koji sedi iza debelog stakla. Jedna devojka kaže „Mislim da Srbija neće nikada stići na belu šengensku listu“. Ima možda 18 godina. Ko da joj kaže da nije u pravu? Ona nikad i nije znala za bolje. Danas istovremeno stiže vest da u Evropi nema konsenzusa za potpisivanje SSPa, sa vešću da je čovek koji je optužen za ubistva, progon i silovanje, a činjenica je i da je zastrašivao svedoke, oslobođen svake krivice. Meni je patriotizam „zadnja rupa na svirali“, ali ova civilizovana redaljka je preko svake mere. Jutros sam slušala D. Anastasijevića na vestima B92 koji je pratio suđenje Haradinaju, koji predviđa da će on biti oslobođen, što je realno i očekivano, ali ono što nisam očekivala je da će me to ovako potresti. Onoj devojci bi pre neki dan rekla da ne postoji zavera protiv nas, da mi trpimo posledice loše politike koja je vođena u naše ime i da iako nas niko ne „voli“ (a ljubav i ne postoji u savremenoj politici), onda da nas niko ni ne mrzi. Danas mi se čini da neko u EU stvarno hoće da na vlast u Srbiju dođu radikali sa Koštunicom kao večitim premijerom. Ili ih jebeno zabole za sve nas.


i jel ovo treba da bude rešenje?




Sunday, March 23, 2008

vampire weekend

Na Politikinom sajtu, a valjda i u novini postoji rubrika koja se zove Moj zivot u inostranstvu. Kad sam u mazohistickom raspolozenju ja to chitam. To su Odjeci i Reagovanja za novi milenijum. Ispovesti su u rasponu od toga “super sam se snashao, imam novi zivot” do “ovog leta se vrachamo i ima da ljubimo zemlju na Surchinu”. Sve je pracheno armijom specifichnih Politikinih logoreichnih cyber komentatora.

Nisam ljubila zemlju na Surchinu u petak. Ali mi je uzasno drago da sam kuchi.


Naravno da nisam otishla na Zizeka. A ko jeste?

Subotnja kafa u kaficu, a ne espresso koji se onako vreo sruchi stojeci u Italiji. Sluchajni susreti sa dragim ljudima. Raspravljamo o imovini politichara koja je izashla juche u Blicu. Djilas ima 800 jura ustedjevine (i recimo jos million dinara), a Velja 5,6 kucha (tako pishe).

Kalenich pijaca na kojoj 100 grama rukole kosta 200 dinara (jeftinije je u Firenci). Sochna musaka.

ovo bi trebalo da je slika sa koncerta ali je podsechanje meni da mi treba bolji aparat

Eva Braun koja svira dva sata. Na opstu radost svojih savremenika i indi-go omladine. Negde sam izmedju. Secham se da sam ih slushala uzivo posle prvog razreda gimnazije sa mojom danashnjom kumom. Kako smo tog leta zavrshile u Bashti SKCa, ne secham se uopshte. Posto nismo bile fanovi, glavna stvar tog leta je bio koncert Partibrejkersa na Tashmajdanu. Tada mi se Eva Braun chinila kao srpski Blur recimo, sta sam ja znala – uticaj MTVa i shtandova sa kasetama ispred SKCa. Plus u publici je bio Sergej Trifunovic na koga sam se ja lozila.

Jutros vidim da che Maja Gojkovic da podrzi DS. U samoposluzi hleb posle mene kupuje Marshichanin, kome izgleda da zivot u inostranstvu prija kao i meni. Mada i dalje ima huge eyebags.

Sad pravac kod mame na ruchak.

Saturday, March 15, 2008

roma

Bila sam u Rimu proshlog vikenda, glavni razlog je bio koncert PJ Harvey. Naravno potrudila sam se da iskoristim vreme na najpraktichniji nachin, iako svaki vodich pochinje rechenicom "za Rim vam je potreban chitav zivot", dva dana daju barem nekakvu sliku o ovom gradu. Uprkos nevidjenom pljusku koji je mi je upropastio pola drugog dana, kad sam htela da se odmah ujutru vratim u Firencu. Ali posle malo vina i vishe strpljenja, sinulo je sunce, dovoljno da se ode do Koloseuma, dok nije krenuo popodnevni pljusak.


Piazza de Spagna - oduvek sam se pitala kako manekenke ovde ne polome vrat.


Stari Anglofil je morao da slika Shellyevu kuchu.


Ozbiljno sam mislila da che ovaj car da skochi u Fontanu di Trevi. Ko zna mozda je i skochio posle...




Posle dva meseca u Italiji vishe mi ne deluje chudno da se slike svetaca nalaze po fasadama ili kao neki improvizovani oltari na uglovima dveju ulica.

Ako imate problem da ustanete nedeljom ujutru i odete na misu, evo pin-up sveshtenika da vas privuku.


Duce i Che - sta im je zajednicko osim tri slova imena?

Evo ovde bi mogla da zivim, centar, stara zgrada, a ima i tratoria ispod.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails