Wednesday, March 12, 2008

onda i sad

Priznajem da nisam bila svesna koji je danas dan. Kad sam doshla sa predavanja, ukljuchim radio, slusham “Svet u dva”, koji je prosharan Djindjichevim izjavama. Ono da chemo se sresti u buduchnosti me je zveknulo direktno u stomak. Novine, sajtovi, blogovi su puni podsechanja gde su ljudi bili i sta su radili kad su saznali, kakvi su bili njihovi susreti sa samim Djindjichem i sta smo sve izgubili tokom ovih pet godina. Poshto mi Srbi nismo shvatili da smo sve ratove u 90-im izgubili, josh uvek nismo svesni svih posledica ove tragedije. Ali ja nisam ljubitelj godishnjica bilo kakve vrste, nenamerno ja zaboravljam i rodjendane dragih prijatelja, tako da ne zelim da skupljam na jedno mesto sve neuspehe u poslednjih pet godina.

Jedan od najboljih tekstova koje sam danas prochitala je sechanje novinarke Vremena Vere Didanovich, koja je lepo priznala da je daleko lakshe biti mudroser, nego ustajati rano i raditi ka nekakvom cilju, chak i iako nemash nikakvu potvrdu da che se ono shto zelish i ostvariti.

Mozda je bolja posveta Djindjicu podsechanje na to da li i koliko smo zadovoljni samim sobom i da li smo ostvarili nestho shto smo zeleli u periodu od njegove smrti. U mnogome, rezultat predstojechih “sudbonosnih” izbora, che zavisiti od toga.

Wednesday, March 05, 2008

longing for new york

Haute Couture

Project Runway

Večeras je poslednja epizoda četvrte sezone Project Runwaya, reality emisije o modi. Neću da tvrdim da sam ekspert, pošto seriju pratim od poslednje sezone, za razliku od onih koji su mi preporučili da je „ovo za nepropustiti“. Iako me užasno zanima šta trenutno rade Sky Wikler i Ajs Nigrutin, uglavnom mi je teško da pratim Velikog brata, pošto je generalno spor i dosadan. A da ne pričam o nezanimljivim učesnicima. Ali reality show takmičarskog karaktera je odlična stvar. Kao na primer Apprentice. Meni je PR još zanimljiviji jer ljudi koji se takmiče već rade kao dizajneri, poseduju bazične veštine (mada mi nikada neće biti jasno kako je moguće iskrojiti i sašijti muško odelo za 24 časa) i imaju izgrađen stil. Pored tipičnog manirizma, recimo voditeljka Heidi Klum tokom većine emisija ponavlja tri-četiri rečenice i svaku emisiju započinje sa „As you know in fashion, one day you’re in and the next day you’re out“ i nekoliko iritantnih učesnika, Project Runway je zabavan i potpuno gay friendly.

High end

Gossip Girl

Ovo je jedna od onih tinejdžerskih serija u kojima glumci očigledno nisu tinejdžeri. Highschool serija koja se ne dešava u učionici. Osnov za seriju je istoimena knjiga Cecily Von Ziegsar o grupi mladih i veoma privilegovanih ljudi i njihovom odrastanju u Njujorku. Fake IDs, prom dances i vatanja na zadnjem sedištu polovnog automobila su zamenjeni vikendom u Hamptonsu, non-stop šopingom i raznim gedžetima. Gossip Girl je sajt-mobilni servis po ugledu na sajtove TMZ, Pop Sugar ili Gawker. Samo što GG ne prati poznate ličnosti, već stanovnike ovog uskog mikrokosmosa. Autor serije je Josh Swartz, čiji CV krasi O.C., znači odustanite uverljive dramaturgije. Gledajte lepe i mlade kako se provode po NYC-u-.

Low end

Flight of the Conchords

Na drugoj strani njujorskog univerzuma žive dva novozelanđanina u malom stanu (koji verovatno plaćaju soma i po dolara). Ovi simpatični luzeri su došli u Ameriku da bi uspeli u muzičkom biznisu, u čemu im pomaže Murrey, menadžer benda i kulturni ataše konzulata Novog Zelanda, Mel sajko fan i Dave, njihov jedini prijatelj i vlasnik lokalne zalagaonice.

Jemaine Clement i Brett McKenzie su zvezde na rodnom Novom Zelandu. Oni nisu glumci, već “digi folk parodijski duo”. U svakoj 20-ominutnoj epizodi, postoji spot u formi pop kulturnog pastiša (Gospodar prstenova, gansta rap, David Bowie, francuski easy listening …). Topla preporuka

Frodo Don’t Wear that Ring

Bowie in Space

Tuesday, March 04, 2008

od blica do pitchforka

Poznati muzichki sajt Pitchfork prenosi vest o tome da je Exit otkazao koncert Bjork zbog politickih razloga, naime Bjork je posvetila svoju pesmu Declare Independence novonastaloj drzavi Kosovo tokom nedavnog koncerta u Tokiju. Prvo sam ovu vest videla u Blicu i klasifikovala je u kategoriju “Blicovi novinari iz rubrike zabava & kultura se smorili, hoche nesto za naslovnu stranu”, pa izmishljaju chika Milorada i tetka Milku, za koje se nevidjeno vezala Sharon Stone, pa valjda zato sto su joj chitali pretkosovski ciklus na technom engleskom - Sharon je nasha zena u Hollywoodu, i ako ona i George Clooney, koji che zbog Kosova da batali krizu u Darfuru, ne sachuvaju Kosovo niko nikad neche.

Zvanichnici Exita niti potvrdjuju da su ikada bukirali Bjork za nastup na Exitu, niti to demantuju. “They also did not specify if Björk's performance had been canceled due to non-political reasons (namely, the security issue as previously reported).”

Sto je najgore ne znam sta je ovo trebalo Bjork, ona pojma nema ni gde je Kosovo, niti bilo sta vishe o tome. Ponekad drustveno svesne celebrities deluju kao fudbaleri koji se bave filozofijom.

Sunday, March 02, 2008

girls night out


Momak koleginice iz Brazila deli flajere za nekakav bar pored Duoma, pa smo odluchili chekiramo, iako ja killjoy ne volim ta mesta koja ti obechavaju besplatan shot ako donesesh flajer.

Bar je relativno veliki sa dva platna na zidu, pogadjate Fashion TV, muzika izrazito komercijalna, devojchice sede same za stolovima i pevaju, oko shanka se muva debeli matorac obuchen u crno, smeka zene po lokalu. Piche 6 evra, 7 ako ti donese kelner, umesto da idesh sam da uzmesh. Prichamo o izborima u Jermeniji, posto je jedna devojka odatle, medjunarodni posmatrachi su ocenili da su izbori proshli u redu, mada mi ona kaze da je predsednik pokrao, sto je izazvalo demonstracije, koje su danas rezultirale sa nekoliko mrtvih (valjda praksa kod svih demokratskih izbora). Onda o Rusiji, Medvedevljevoj garantovanoj pobedi. Ne lezi vraze, pita me devojka iz Brazila, kako je bilo za vreme rata, da li sam se plashila. Da nije bilo ovog paljenja i ostalog, garantujem da bi se retko ko zanimao za nestho sto se desilo pre 9 godina.

Stizu i ostale devojke. Sprat nize je dancefloor, prepun pijanih underage Amerikanaca, slusha se Shakira i ona pesma Gasolina, atmosfera je ko u diskoteci na bugarskoj obali. Kanadjanka i ja prichamo o shoppingu, ja kazem da zbog februarskih rasprodaja treba da povedem rachuna sad, ona me pita da li imam kreditnu karticu. Moja kartica je debitna, navikla sam samo da troshim ono sto imam, sto mi deluje jako praktichno. Izletim da me je jednom decko kreditirao kad sam zapela da kupim chizme koje ne mogu da priushtim.

- Pa koliko ste dugo zajedno, zasto ti on nije kupio chizme? U chemu je onda poenta da budesh sa muskarcem ako ti on ne kupuje stvari?

Da shetamo pored reke, drzechi se za ruke dok pada kisha?

- Morash da ga naterash da ti kupuje stvari.

Sestro odakle si ti? Gde si bila kad su se palili brushalteri?

Za susednim stolom sedi nekoliko mladicha, naruchili kiblu sa shampanjcem, iako niko od njih nema vishe od 23 godine, mnogo su smeshni. Zapalila sam ubrzo, ne saznavshi kakve su mi shanse kod ovih frajera. Kuchi me chekala 5. epizoda cetvrte sezone Losta, pod naslovom The Constant, koja se bavila Dezmondom.

vala svashta

Krenula sam na postdiplomske da bi se bavila web 2.0 fenomenom, popularnom kulturom i odnosom medija i politike. A ne da bi slushala nepovezane govore o Rimljanima, Etrurcima, italijanskoj dijaspori, pogotovo onoj u Brazilu, katolichkoj crkvi i nekakvim nebulozama kako Sloveni se zovu tako jer su bili robovi Rimljanima, shto u najmanju ruku zvuchi rasistichki. Za tako neshto ne moram da napushtam kuchu, samo pustim video kasete sa televizije Palma iz perioda devedesetih. Sigurna sam da mogu ovako nekompetentnog profesora da nadjem u Beogradu bez problema.

E kada mora da odrzi predavanje svojim italijanskim studentima ili ima neki sastanak, on nama pushta filmove. Bonfire of the Vanities, zabavan je film, kapiram da je zanimljiv zbog medijske manipulacije. Farenheit 451. Ili Cuidade de Deus, za koji nam bash nije jasno kakve veze ima sa kursom, ali super je film, pa nema ni veze. Ali vrhunac je film matorog Manuela de Oliviere Um Film Falado (A Talking Picture). Jel se sechate obrazovnog programa iz osamdesetih? Recimo sheta se neki stariji istorichar po rimsko-grckim rushevinama u pratnji mladog ucenika koji pazljivo slusha mudru starinu. Ovaj film je skroz u tom fazonu, profesorka iz Italije putuje brodom po Mediteranu, sa svojom petogodishnjom kcerkom obilazechi mesta kao sto su Marsej, Pompeja, Atina i Kairo. Na svakoj od ovih luka u brod se ukrca po jedna poznata evropska glumica (Catherine Deneuve, Stefania Sandrelli i Irena Papas). Mama objashnjava, kcerka slusa. Na sred istorijskog mesta odjednom se pojavi obrazovani neznanac, recimo grcki sveshtenik koji kreche da pricha sa njima na technom francuskom. A na brodu, kapetan (John Malkovich) sharmira zene ko Valmont iz Opasnih veza, a one prichaju svaka na svom jeziku o atinskoj demokratiji, rimskoj civilizaciji i musko zenskim odnosima. I svi se razumeju. Sve igraju uspeshne zene koje su same, cice u pedesetim. Malkovich pricha na engleskom, ali ih sve razume. Catherine je ice cold bitch sto ne chudi - kad je bila na Festu, navodno su joj ponudili da proba chevape, sto je ona sa prezrenjem odbila, Stefanija je vamp zena, trepche ko devojchica, a Grkinja ima izlive nacionalizma ko otac u My Big Fat Greek Wedding “eto sve je pochelo od nas, sve rechi imaju grcki koren, a danas niko ne pricha grcki”. Kad primeti mamu i kcerku same, Malkovich ih zove za sto, pa malo prichaju na portugalskom, Irena Papas peva grcke starogradske, dok Malkovich to ne prekine veshcu da su teroristi podmetnuli bombe na brod i da svi moraju da se evakuishu. Koliko je film spor, amaterski sniman u krupnim kadrovima, potpuno didaktichki, pomislish “ma nek svi lete u vazduh”.

Razlog sto smo gledali ovaj film je upotreba razlichitih jezika i hibridizacija kultura. Mozda je zato pustio film na portugalskom sa italijanskim titlom. Bez obzira na nashe kolege iz Indije ili Afrike ili bilo koga ko ne pricha francuski, spanski ili barem ima znanje latinskog pa neshto moze da pohvata. Ako su isprazni razgovori tri tetke iz stare Evrope na njihovim jezicima, sto valjda pretpostavlja klasichno obrazovanje i poznavanje nekoliko evropskih jezika, primer multilingvalizma, onda ja navijam za teroriste.

Ako ne verujete meni, prochitajte tekst Stojana Cerovicha o jednom od najgorih filmova koje che te ikada videti.

Wednesday, February 27, 2008

parla italiano?

U gradu u koji se svake godine slije hiljade mladih, uglavnom Japanaca i Amerikanaca, da uče italijanski, po paprenim cenama od po 500 evra za mesec dana, mi nabasasmo na besplatni kurs italijanskog. Održava se u jednoj osnovnoj školi. Deluje kao neka vrsta socijalne pomoći, kad pomisliš na ekipu imigranata i studenata koji su se tu skupili – Tajlanđanin student umetnosti, malo starija Koreanka, devojka iz Kenije, Poljakinja koja potvrđuje tezu da Sloveni najbolje uče jezike, moja koleginica Brazilka sa dečkom i ja. Tokom praznika u Beogradu sam imala nekoliko časova, naučila da čitam, poručim kafu i kažem odakle sam. Već godinama učim španski tako da pisani jezik mogu da razumem kako tako, pogotovu uputstva kako da se spremi neka hrana. Ali to ništa ne pomaže kad treba da se obavi bilo kakva komplikovanija operacija.

Profesorka, pomalo rigidna, misli da svi mi treba da naučimo italijanski, čudi se kako to da neki studenti pohađaju master studije na engleskom, pita me odakle sam.

„Sono Serba, di Belgrado“

I šta se dešava u Srbiji? Što Srbi prave problem oko tog Kosova?

„Queste parte e molto importante per Serbia. Le chiese ....“. Setila sam se crkvi, ali ne i da nam je to 15% teritorije, koje su nama bitni kao i bilo kojoj državi. E, Koštunice gde si sad kad mi trebaš? Rekla bi da je to lažna „paese Kosovo“, ali kao što vidite ne znam kako se kaže „lažno“. Profesorka kaže „Srbi su katolici, zar ne?“. „Ne“. Po sopstvenom priznanju, ne razlikuje Srbe i Hrvate. „Srbi su muslimani?“. „Ne“. Kad smo objasnili ko su ustvari Srbi, eto mene na „srednjem nivou“.

Čitamo tekst, razumem 60%, radimo gramatiku, znam članove. Množinu nikad nisam radila, ali ajde da pogađam po zvučnosti i nije loše ispalo. Prezent kako tako, a prošlo vreme sam skroz isfolirala po ugledu na španski. Učenje jezika deduktivnom metodom, nije to loše uopšte.

A presto.

Tuesday, February 26, 2008

predizborna panika

Prvenstveno zbog boje kože a onda i inspirativne retorike, Barak Obama podseća mnoge Amerikance na Martina Luthera Kinga. Zbog toga što on sam predstavlja ogromnu promenu, upoređuju ga sa Kenedijevima. Pre nekoliko dana pojavili su se članci u američkim novinama o tome koliko Obamini glasači brinu za njegovu bezbednost, ne zaboravimo svi malopre spomenuti su ubijeni.

U međuvremenu panika raste u izbornom štabu Hilari Klinton. Malo pre ključnih izbora u državama Teksas i Ohajo, Hilari je promenila menadžera svoje kampanje, što bi trebalo da nagovesti kolika panika i dezorjentisanost vlada u njenom štabu. Jednog dana će se pisati knjige o ovoj kampanji, a za sada možemo se podsetiti filma Election Alexandra Payna i povući pararele između lika koji igra Reese Witherspoon i Klintonove.


Najava da će se nezavisni kandidat Ralph Nader ponovo kandidovati, ukazuje da je i američka služba izvukla nekog Paroškog, Marina Grubora ili Jugoslava Dobričanina iz rukava, sada kada im je to potrebno.


Sunday, February 24, 2008

divan pogled

Tesko ćete u Firenci naći sobu sa pogledom. Za to se treba popeti na Piazzale Michelangelo.


Arhitekta iz 19.veka Giusepe Poggi je želeo da se na ovom mini trgu nalaze najpoznatije reprodukcije Mikelanđelovih skulptura, ali je na kraju mora da prizna da je sudbina ove piazze da ostane "samo običan kafe restoran". Ali pogled je i dalje spektakularan.



Neizbežna siva ekonomija. Ali ako vas policija uhvati sa lažnom Gucci ili Armani torbom, vi ćete platiti kaznu od više stotina ili hiljada evra, a ne lik koji vam je prodao.

Friday, February 22, 2008

halo kralju, gde si?

Maja i Jovana iz Borche/Bataje nisu doshle u grad da kradu, one su doshle da brane Kosovo. Ali kad su videle kako 300 hiljada ljudi krade, setile su se da su siromashne, pa su krenule da hvataju sve sto bi im do ruku doshlo.

Ovaj klip snimljen mobilnim telefonom i okachen na youtube je za kratko vreme postigao gledanost za kojom sve televizije zude. Nijedna televizija ovo ne bi mogla da snimi, i zbog potencijalnog napada huligana, a i zbog toga sto se ove dve devojke ne bi ovako ponashale. Jasno ja da one nisu bile svesne da za nekoliko sati cela Srbija che da ih gleda.

Nekoliko stvari su mi zanimljive u vezi ovog snimka i njegovih posledica:

  • Devojke mozda nisu previshe bistre, ali znaju sta je krizni PR. Iako time rizikuju da ih policija nadje (mada kakve stvari se ovde tolerishu, u ochima javnosti/drzave/policije kradja nije nishta) one zovu televiziju i prezentuju svoju prichu u kojoj je glavna stavka “nismo samo mi, nego 300 hiljada”, sto je broj koji obe ponavljaju
  • Ne mogu da ocenim koliko imaju godina, verovatno su rane 20-te u pitanju, ali i tako mlade su izgleda uslovljene na govor “zamene teza” – nismo samo mi, nego su i drugi. To sto smo krale znachi da smo siromashne. Ok je krasti, samo ne ubiti.
  • Na forumima i po komentarima, na njih je osuta nevidjena paljba (daleko od toga da to ne zasluzuju), kako su kurve, sponzorushe, glupe krave, treba sa Cecom cheliju da dele i ostalo. Zanimljivo je kako za one koji pale ambasadu postoji doza opravdanja (Amerikanci su nam uzeli Kosovo, ovo su zasluzili) a ne i za dve nesrechnice koje imaju dovoljno da se izblajhaju kose i utegnu dupeta, ali verovatno ne onoliko koliko bi htele. Ne onoliko koliko misle da zasluzuju. Kombinacija izostanka vaspitanja i atmosfere opste nemashtine radja ovakve nesrechnice. Kad sam videla snimak po prvi put, pomislila sam da ih treba odrati od batina, ali sad kad ih vidim kako nemushto ponavljaju tri rechenice, pokushavajuchi da se opravdaju pred sobom, pomalo mi ih je zao. Mada, mogle su da vrate stvari i da to pokazu pred kamerama.

Thursday, February 21, 2008

naš čovek luciano


Neću da pričam o humanizmu (čitaj nepostojanju fokusa i sadržaja) i renesansi (čitaj dezorganizaciji) italijanskog obrazovanja. Evo jedan svetli primer. Kurs se zove Communication as Strategy. Drži ga profesor političkih nauka. Kreće od premise da konflikt kao koncept nije nužno negativan, jer sa jedne strane pojačava konkurenciju (ekonomija ili sport), a sa druge kao u staroj Grčkoj to je poreklo bilo kakve političke moći. Znači politički realista. Kako rat i to ko dobija u njemu znači u današnjem svetu, ilustruje time ko su danas stalni članovi Saveta bezbednosti sve države pobednice u ratu (drugi svetski). A šta se dešava sa onima koji izgube rat – pa “evo vidite Srbiju”. Italija je danas priznala nezavisno Kosovo. Pre predavanja nama, Luciano je držao predavanje studentima političkih nauka, koji uglavnom ne shvataju zašto Srbija polaže pravo na tu teritoriju. Bez obzira na izbegavanja institucije kao što je Savet bezbednosti. Pošto je ovo kurs koji se bavi komunikacijama, priča o tome kako se stvara politička podrška za rat. NATO bombardovanje kao primer. Nigde objavljen rat, “humanitarna intervencija”, i javnost koja nije ni svesna da je ratovala sa suverenom zemljom na evropskom kontinentu. I to je rat koji je Srbija izgubila. A račun joj je ispostavljen pre 4 dana. Hvala bogu zavšismo sa Srbijom, Luciano kaže evo uzmte Kašmir, Pakistan i Indiju (imamo četvoro Indijaca u grupi, nijednog Pakistanca). Indijac koji inače slabo progovara, a i kad to uradi slabo šta razumeš od jakog akcenta, neće da uzme taj primer, nego recimo Tibet. Kineskinja, koja je inače i novinar, kad joj profesor kaže postoje ljudi čija je to zemlja koji su proterani, ona pita “What kind of people?”. Svi umiru od smeha. Priznaje da ne zna ništa o Tibetu, ali da u Kini važi nepisano pravilo da ono što je stekao tvoj deda ili otac, ti ne smeš da izgubiš. Luciano je pita da li misli da je moguće da i ljudi sa druge strane imaju to pravilo.

Ovaj čovek nema neku skrivenu strategiju, posle sam ga googlovala, vidim radio je u OEBSu u Bosni posle Dejtonskog sporazuma i napisao je knjigu o Kosovu koja se zove Kosovo Quagmire, Conflicts Scenarios and Methods for Resolution. Deluje dosta razumno, čak i na našoj strani, prosto prati situaciju od prenošenja moždi kneza Lazara (ovo se može smatrati kao odličan primer političkog PR-a i rebrandinga jednog komuniste u zakletog nacionalistu) do današnjeg dana. Za Beograd kaže da je kao i svaki evropski grad, dok je Kosovo “cradle of organized crime”. Ali nažalost ako je gledamo komunikacije kao tržište, Srbija trenutno nema šta da proda.

Da li nam trebaju prijatelji koji će da nas tresnu u facu (njihovim shvatanjem) realnosti ili razni karijeristi ili wanna-be nezavisni intelektualci, alterglobalisti koji će na našoj nesreći da grade jedinstvenu političku poziciju?

Dok sam se vraćala sa fakulteta, zvoni mi telefon, beogradski broj. “Stojim blizu B92, gde je gomila huligana, koji hoće da upadnu u zgradu, hiljadu policajaca ih sprečava”.

Gde je policija sad? Ona koja je bila strah i trepet na istom tom Kosovu, ista ta koja je mlatila studente i građane? Dosta saopštenja i osuda, koliko je ovih maloumnika uhapšeno? DSS i radikali pokazuju razumevanje sa ljude koji pljačkaju i napadaju policiju. DS ne može da stoji na istoj bini sa njima i da bespomoćno poziva na prekid nasilja.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails