Monday, January 21, 2008

klasna svest

Juche ujutru u Kaziprstu, komentarishuchi rezultate izbora jedini dobar novinar NINa Dragan Bujoshevich je rekao da niko ne treba nishta ni da kaze glasachima LDPa sta da rade u drugom krugu, jer oni i imaju najizrazeniju "klasnu svest". Ja bi rekla politicku svest. Iako je to promil birachkog tela, ljudi po raznim blogovima koji su glasali za Chedu (glasala sam i ja takodje) sada izjavljuju da che bojkotovati drugi krug. Pa koja je to politicka svest. U prethodna dva politicki nastrojena bloga posula sam drvlje i kamenje po Tadichu, zato sto mislim da je to zasluzio. Ali ne glasati u drugom krugu je nevidjeno neodgovorno. Prva sam protiv radjenja stvari samo zato sto ti je to EU naredio, tj. mi usvajamo zakone, ne zato sto su nam potrebni, nego zato sto je to doshlo iz Brisela, ali jel neko misli da che ovi iz Evrope da potpisuju bilo sta sa Tomom, ili da olakshaju vizni rezim. Jel ste zaboravili sankcije?

Tranziciona realnost je strashna. Ne mora niko da mi objashnjava kako je raditi za 300 evra kod raznih novih biznismena ili stranaca koji su dosli da izvuku pare na konto jeftine radne snage. Ichi u skolu, studirati ili lechiti se. Ali varjanta u kojoj radikali i SPS odluchuju o svemu (ok, sad svi kazu, preko Kostunice, oni odluchuju i sada o nechemu) mi je potpuno neprihvatljiva.



Najnoviji blog Milice Tomic o tome kako Chedine izjave o Kosovu seku pupchanu vrpcu majke Srbije, tumachechi ovaj (govorni, valjda) akt kao "pojavu novog politickog subjektiviteta koji zahtijeva i nove oznacitelje" je primer intelektualne samoljubivosti i potpunog odustva te iste politicke svesti. Jer boze moj, politika nije tu da se bavi ljudima (pa i onima na Kosovo, ko god oni bili) i njihovim patetichnim svakodnevnim problemima, vech da stvara simbolicke akte i prazne oznachitelje ili neko slichno kvazi-lakanovsko sranje.

Saturday, January 19, 2008

renesansni chovek


Mozda ga znamo iz Crne guje, po epizodnim ulogama u filmovima kao sto je V za Vendetu ili Gosford Park, ili kao Oscara Wildea u filmu Wilde, ali Stephen Fry je velika zvezda u Engleskoj. Ishao je na Cambridge, gde je upoznao jednog od svojih najboljih prijatelja Hugh Laurija, sa kojim se posle uradio dve televizijske komedije – A Bit of Fry and Laurie i Jeeves and Wooster (po prichama P.G. Woodhousea).

Ono sto je manje poznato je da Fry se oprobao kao voditelj, pisac i reditelj. Drugi poznati prijatelj mu je bio Douglas Adams (on je narator u filmu Vodich kroz galaksiju za autostopere). I kad mu nije dovoljno sve to, Fry snima dokumentarce, poslednji je bio o borbi protiv side, a prethodni o depresiji, gde je prichao sa mnogim poznatim lichnostima o toj temi i istovremeno bio jako iskren u vezi svog licnog iskustva sa tom boleshchu. Chovek je koji je najvishe rekao rech “fuck” na britanskoj televiziji, a pri tom bio na listi gostiju na venchanju Charlesa i Camille.

Stephen Fry je kompjuterski geek – entuzijasta, ima svoj sajt i blog, a svake subote objavljuje svoju kolumnu o novim tehnologijama u Guardianu, pod imenom Dork Talk.

Po sopstvenom priznanju ima vishe profila na Facebooku, ali onaj pod njegovim imenom nije pravi.

Thursday, January 17, 2008

predsednichke konvencije_highlights

Sinoch uz zakasnelu vecheru, gledamo TV, menjamo kanale. TV Avala, udarnicki raspolozena Biljana Srbljanovich, drzi govor objashnjava kako joj je muka da glasa za manje zlo i kako che svoj glas dati Chedi, kao upozorenje vlasti, pa ipak kroz tu prichu provejava “vidi Tadichu koliko nas ima i koliko nasha podrska u drugom krugu che da te kostha”.

“Ne znam da li joj je ovo trebalo” ponavljam ja. Ne znam shta da mislim o pojavljivanju uslovnon recheno celebrity lichnosti u politichkim kampanjama. Znam samo da ih niko nishta posle ne pita kad se vodi prava politika. Ili u najboljem sluchaju (za njih) dobiju ministarsko, pomochnicko ili neko drugo izmishljeno mesto. Ali sve to kruni kredibilitet ako ga imaju. Nemam nishta protiv da BS izrazi svoje politichko mishljenje, chak pozdravljam njen otvoreni i srchani stav. Ali posle nje, kojoj ne mozesh da zamerish nishta sem da je malo glasna i mashe rukama dok pricha, izlazi Beba Popovich uz glasni aplauz. Odmah da kazem, meni je Beba Popovich nevidjeno interesantni medijski lik. On ima mozak kao hard disk. U Insajderu kada pricha “sreo sam americkog ambasadora 23. aprila 2001. tu i tu ….”. Jasno ti je da je spreman, nabiflan podacima (negde sam prochitala da Beba ima super organizovan press kliping, ne dao ti bog da se njemu zamerish – sve che biti arhivirano). Ali ima u sebi neku …. mrachnu crtu. I ne znam da li je moguche da luksuzan zivot koji propagira (intervju u Playboyu ili specijalna dva izdanja Statusa, koja su njemu bukvalno posvechena) je posledica toga sto je bio vlasnik marketnishke agencije. Kamera zumira Boru Todorovicha u publici, e to mi je vech chudno. Rekao bi da je Bora zalutao na putu ka Tadichevoj konvenciji, gde su svi upravnici beogradskih pozorishta i mlade (Bane Trifunovich i Gordan Kichich) i starije snage (Gorica Popovich).

Izlazi Cheda. On je srpski Obama. Sa naglaskom na srpski. Ali taj americki stil kampanje njemu vishe lezi. Dok Tadich deluje instruisano dok mashe rukama, njegov optimizam je na nivou trenera nizerazrednog lokalnog fudbalskog kluba. Mnogo koristi rech “ljudi” – to je na pola puta od “Srbi” do “gradjani”. Vracham se na Chedin nastup. Cheda je Srbin, Beogradjanin, ali i Boshnjak, Rom, Goranac, katolik Zagrepchanin i sta god pozelite. O tome che se prichati verovatno po svim tabloidima. Zavrshava govor, na binu izlaze deca, Cheda dovati devojchicu u roze haljini i kreche da se njishe u ritmu gitara, i sva deca se njishu sa mamama.

Mislim da na Pinku u tom trenutnku Marija Sherifovich kreche da zavija, a onda posle Toma N. pricha o slobodi. Nishta Srbija/Kosovo, samo sloboda za to bi on da se bori. Jel pod tim podrazumeva i slobodu da Marija S. izrazi svoju seksualnost na uzas i zgrazanje radikalske rulje.

Tadich posechuje sela, fabrike, bake mu poklanjaju shalove, odgovara na pitanja gradjana, jedna te ista rechenica vishe puta “Danas sam u Nju Jorku, a sutra u Despotovcu/ Leskovcu/ Bujanovcu”. Izmedju tih snimaka, javne lichnosti izrazavaju podrsku. Ok Kichich to znamo, ali Goca Trzan. Majko moja.

Gruba sam prema Tadichu. Zato sto sam nezadovoljni glasach DS-a. Zato sto sam glasala za Djelicha, jer zelim da nam premijer bude chovek sa dve diplome sa Harvarda, chak i da to ova zemlja ne zasluzuje. I muka mi je od udvaranja prosechnom srpskom domachinu/glasachu. Ili nekoj takvoj seljachini. I Putinove podrshke i gasovoda, sa kojim se Srbima mashe kao bombonom. Ili EU sporazumom, o kome niko ne zna nishta kad bi ga pitali, sta nam to donosi i zashto to uopshte da potpishemo. Ne mogu da verujem da sam neodluchna. I da chu verovatno da glasam za Tadicha (posto nechu biti tu da glasam u drugom krugu), a to podrazumeva ovu idiotsku kombinatoriku, kako je opisao Vidojkovich u tekstu u Politici. I u strahu sam da zbog male izlaznosti Toma ne povede drastichno u prvom krugu, pa chu se osechati da sam ja tome kriva, jer sam glasala za Chedu, zavedena malom bebom koja se klati u promotivnom spotu.

Tuesday, January 15, 2008

placheni termin



Popkitchen muzicki izbor vecheras u skrivenom kafichu Magic Garden u Staklencu na Trgu Republike. Namerno kazem muz.izbor a ne “pushta muziku”, posto kompjuter pushta muziku, a ja pijem piche pored.

Znachi Interpol, LCD Soundsystem, Belle and Sebastian, Aretha Franklin, Lilly Allen, Wilco, Yo La Tengo, Feist, Spoon, Beirut, PJ Harvey, M.I.A., Burial, Roisin Murphy, Bloc Party, Klaxons, Clash, Pet Shop Boys, Dianna Ross, Blonde Redhead, Jimmy Tenor among others …..

Sunday, January 13, 2008

Spasimo John McClanea


Prvi Kustendorf film festival počinje 14. januara u Drvengradu na Mokroj Gori simboličnim činom - sahranom filma "Umri muški 04" na novoformiranom Groblju loših filmova.


Nisam gledala Umri muski 4 (imam ga negde na dvixu), trechi deo mi je njesra. Ali prva dva (plus Last Boy Scout i Point Break) su najjachi akcioni filmovi ikada. Remek dela. Shto i Kusta moze da kaze za svoja prva dva filma, a ostatak da baci u djubre, bez obzira na svetsku potrebu da boratovski uziva u pevanju i pucanju, u nekom kokoshinjcu, daleko od svojih granica i da tu uchita veliku umetnost.


Mozemo da se raspravljamo o ukusima i sta je vredno, sta je uzvisheno, sta patos, sta komercijalno, a sta nevidjeno zabavno, ali chinjenica da ovoj farsi prisustvuje Koshtunica je ekser u kovchegu, koji che da sahrani ovaj dogadjaj , a ne legendarnog akcionog junaka. Slika McClanea u potkoshlji, umazanog krvlju, znojem i nekim mashinskim uljem kako pushi i smeje se, prezren od sopstvene zene, neshvacheni ironichni luzer njujorske policije je neprevazidjen filmski prizor. Koliko i shetnja Aligrudicha (oca) i Shtimca u bolnickom krugu u Sechash li se Doli Bel, kad matori shvati da nikad neche dochekati komunizam. I to Sloba 2.0, Mihalkov i Nemanja K. ne mogu nikome da oduzmu.


Podrsku John McLaneu mozete da date i na blogu Srdjana Mitrovicha (retko zabavnom pisaniju na B92 blogu) pod naslovim Ziv McLane, umro nije.


Yippie Kay Yay Motherfucker!!!


Saturday, January 12, 2008

Znam sta si radila .....

Josh pre 7-8 sati.






Indi-go godishnja lista u Shiprazju. Momak u Manchester United dresu je najavljivao pesme kao na radiju, ali je to pomalo zvuchalo kao MC u hotelskoj diskoteci na Mitrovcu na Tari “Evo sad ide Hari Mata Hari”, a klinci sa rekreativne kazu “jeeee.....”. Mislim da zbog tog ambicioznog plana, muzike i glasa, imali su chak i neki instrumental, doshlo je do prekida negde oko 15. mesta, ali hvala bogu malo se raschistilo mesto, koje je inache bilo krcato.

The Heinrich Maneuver na prvom mestu, pozdravljam skroz.

Domacha lista. Lutke. Mislim da i ja, a mozda i neki drugi, sem mojih drugara pored DJ pulta koji pevaju sve pesme, smo skapirali da to sto smo kupili Jutro che promeniti sve nije dovoljna podrska domachoj sceni.

Saturday, January 05, 2008

siberia indeed



Ne, nisam postala odjednom duhovna, niti u preteranom bozichnom raspolozenju, nego mi je crkva bila usput sinoch na putu ka Svetlosti. Ali vecheras ne vidim kako se izlazi. Malopre, sam ishla da platim net i onda se klizala nizbrdo, gonjena jachinom vetra.

More than once, ljudi su tumachili mesto odakle dolazim kao "Aaa, Siberia that's north of Russia?". Pa ispade da nisu bili glupi moroni, nego vidoviti.

A Srbija - Sirija, mozda na leto, kad bude bilo 40+stepeni...

Thursday, January 03, 2008

manje zlo ... dokle vishe?

Ništa jadnije da neko ko (makar privremeno) boravi u inostranstvu priča o tome koliko mu je muka od političke situacije u Srbiji. I kako sad pred izbore oseća gađenje prema svim političkim kandidatima, čak i onima koji bi trebalo da mu budu simpatični i onom za koga inače glasaju. Bojim se da sam kriva za to. Ko je čitao ovo što pišem, te vesele razglednice koje sam slala iz evropskih gradova, valjda zna da ja prva ne bi smela da se žalim (mada sa tim ova država nema veze i to ne oslikava kakav je moj život bio na srpskom tržištu rada).

Zadržavam pravo da kritikujem na sav glas, prosto što to i dalje određuje moj život bez obzira na bezbrižne studentske dane u Londonu ili Firenci, koji će se u jednom trenutku završiti, a ja ću morati da se vratim u srpsku realnost. I bez obzira na sve, ja na izbore izlazim, mislim ja sam čak glasala i na referendumu za Ustav, samo da se ta priča završila i da se ne bi bavili time unedogled.

Pričala sam o popkulturnim utiscima u godini 2007., ako je o politici reč, onda je moj utisak godine –tj. razočarenje godine - Božidar Đelić. Kao i mnogi drugi ja sam glasala za listu koju je on predvodio, ne da bi imali vladu sa Koštunicom i Jočićem, gde je glavna tema Kosovo, a podtema kako podeliti državnu imovinu Rusima za male pare. I danas taj isti Koštunica će da podrži Velju Ilića, a Tadić verovatno neće mrdnuti prstom sve u ime više političke mudrosti. Mnogi će reći a šta je Tadić trebalo da uradi, da ne pravi Vladu ... pa očigledno da nije trebalo, pošto znamo ko je vodi i znamo da ova Vlada ništa nije uradila u prethodnih 6 meseci, sem da poveća cenu mleka, da podeli upravne odbore i da nametne pitanje Kosova, kao nešto što svi znaju kakav je rezultat toga, ali mi o tome se i dalje svađamo po slavama...


Gledam ovu kampanju i pitam se kome se Tadić obraća. Da li meni treba jaka i stabilna Srbija, šta god to značilo, ili zdravstveno i penziono osiguranje i kredit za kola? Predsednik koji ljubi zastavu, ja jesam imala 11 godina kad se Jugoslavija raspala, ali imam kakvo takvo sećanje i svaki poziv na patriotizam, nacionalni interes i državno jedinstvo meni smrdi na veliku zabludu, siromaštvo, korupciju i godine koje prolaze u izolaciji. Ne znam koliko će nedefinisana kampanja Tadića koštati, valjda to je ono „svi znate da sam ja ustvari za Evropu i potpisao bi Sporazum odmah, ali evo sad moram da se udvaram tvrdoglavom srpskom biraču, tako što ću da mu budim sentimente iz nepresušnog rezervoara patriotskih osećanja“.

Sa druge strane Čeda ima reklame u boji, sa nasmejanim običnim ljudima i onim gitarskim uvodom, koji podeseća na početak pesme „Kratka šetnja“ od Nežnog Dalibora. Da su danas parlamentarni izbori, glasala bi za njega odmah, iako kapiram da nema nikakvu ekipu oko sebe, da ima dosta spornih stvari oko njega samog, i kako je potkačio Miškovića samo da bi se dodvorio istom onom „prosečnom srpskom glasaču“.

Neizaskom na izbore se samo pomaže Tomi Nikoliću. Ne slažem se sa onima koji misle da treba Tomu pustiti pa da narod vidi. Narod je slep. Nije imao leba da jede, ali je glasao za Miloševića i Šešelja. Mi možemo da se vadimo da je Sloba krao na izborima, ali nepobitna činjenica je da su gomile glasale za njega „svim srcem“, bez obzira na to što nisu imali struje, ni para da je plate. Mi i dalje živimo u raspadu koji je ostao posle 90-ih i nikakvo dodatno podsećanje nije potrebno.

Činjenica da pobednica Evrovizije peva na radikalskim konvencijama je naterala moje prijatelje da se prijave da glasaju u konzulatu u Njujorku, samo Ceca da zapeva pijanom Velji na uvo i valjda će se i nama kasti šta treba da radimo.

Evo ova žena, inače jedna od najinteresantnijih Srpkinja, nema dilema da li treba se nervirati oko života u Srbiji ili ne, čak i ako živiš malo dalje. Pomislim da bi na njenom mestu ja jela kolače u Laduree-u ili tart od borovnice u Paulu, razmišljala o predstojećoj rasprodaji cipela ili nekoj takvoj aktivnosti, koja više priliči ženi diplomate. Biljana Srbljanović, kapiram voli kozji sir i guščiju paštetu, ali zna da sve to ne donosi sreću na duže, pa mazohistički u Parizu čita web izdanje Kurira i piše svoj blog. Ja ga uvek pročitam, iako njen ton počinje opasno da mi smeta (valjda oni koju su glasni i mašu rukama i treba da se zgražavaju kad to neko drugi radi, jer tad vide kako to ustvari iritantno izgleda), ali umesto toga, evo jedan intervju u kome ona priča u svom poslednjem komadu, politici naravno i o tome da u kakvom nazadnoj zemlju živimo ideal progresivne omladine je da se u Beogradu otvori Starbucks kafe, sa svojim preslatkim veštačkim kafama.

Monday, December 31, 2007

happy new year!!!!

Ovaj blog chita dnevno oko 30-ak ljudi koji su manje-vishe svi drugari, ako ne nek mi se jave, sigurna sam da chemo to postati.

Zato dragi prijatelji,

Hvala vam sto chitate ovo pisanije, iako i ja ponekad ne znam, koji je cilj svega ovoga. Pochela sam da pishem blog pre otprilike dve godine, ideja je bila da komentarishem stvari koje mene zanimaju i da pokrenem nekakvu diskusiju, jer ako interesuju mene, sigurno interesuju i nekog drugog. Od tada se svashta izdeshavalo. I u pop kulturi a i u mom zivotu. Danas vishe pishem o svom postdiplomskom iskustvu, posto me to vishe okupira od muzike, filmova i knjiga.

Uzasno mi je tesko da sumiram ovu godinu sto se muzike tiche. Chini mi se da muzika ide u dva potpuno suprotna pravca, sa jedne strane je mainstream koji je nikad gluplji (sta se desilo sa hip hopom?), a sa druge strane je elitizam koji prelazi u potpunu opskurnost. Ok, kapiram sta je iza odluke Pitchforka da stavi Panda Beara kao album godine, ali mogu da dam levi bubreg da za 6 meseci niko od ljudi koji su glasali za njega, neche ni jednom pustiti ovaj album.

Vech godinama mi se chini da muzika nikad nije bila manje bitna u nekom globalnom smislu. Gitare ne ubijaju fashiste, zar ne? Taj osechaj se poprilichno izmenio posle londonskog iskustva, zato sto tamo je pop kultura jako vazna, prvenstveno iz komercijalnih razloga, a onda i zbog toga sto je moguche uchestvovati u njoj. U to ime hochu da se zahvalim Evropskoj komisiji, sto mi je dala stipendiju ne samo da nauchim nestho novo i steknem prijatelje sa svih strana sveta, vech i da slusham koncerte svojih omiljenih bendova.

Ali nisam postala potpuna shtreberka, ovo je mojih omiljenih deset albuma u godini na izmaku.

LCD Soundsystem – Sound of Silver

Arcade Fire – Neon Bible

PJ Harvey – White Chalk

The Good, The Bad & The Queen – s/t

M.I.A. – Kala

Burial – Untrue

Spoon – Ga Ga Ga

Interpol – Our Love to Admire

Radiohead – In Rainbows

The National – Boxer


Beogradska boemshtina mi je doshla glave, pa posle nekoliko dana izlazenja i spavanja od po par
sati, novu godinu chekam sa temperaturom, pokrivena chebetom i obaveznim chajem. Haljina koju sam kupila pre mesec i po dana u Top Shopu u Oxford streetu che sachekati bolju priliku. Nadam se da chete se vi lepo provesti.

Puno sreche, zdravlja, putovanja i dobre muzike vam zelim u 2008. I know I’ll do my best.


trenutni pogled

Love

xx

popkitchen

Friday, December 21, 2007

back to bgd

Goodbye to all that






Prvi utisak o Beogradu posle tri meseca je kao da nisam nigde ishla. Ne znam da li je to dobro ili loshe. Vrlo moguche da je posledica teskog nespavanja, ustali smo u pet ujutru da uhvatimo prvi tube za Heathrow, avion je kasnio dva sata, ali smo u avion uneli pet kila vishka i dve torbe pune knjiga. Izabrana sam za random check. To je valjda ono sto svi muslimani randomly prolaze. Kad skinesh cipele, kaish, sat i nakit, dignesh dve ruke iznad glave i stanesh ispred skenera da ti urade full body sken. Pita me sluzbenica na aerodromu da li imam nekakav health concern. Pa naravno da imam, ne zelim da skidam chizme i da se izlazem nekakvom skeneru/rentgenu.


Divno je lezati na svom krevetu, slushati zvuk svoje vesh mashine u kupatilu koje koristi (samo) dvoje ljudi. A tek carstvo sopstvene kuhinje… milina jedna.

U ime reminiscencije na London, evo liste pesama on the top of my head koje su ili o Londonu ili savrsheno (po mom mishljenju) odrazavaju duh ovog grada:

The Clash – London Calling

Burial – UK

The Streets – Weak Become Heroes

Adele – Hometown Glory

The Kinks – Waterloo Sunset

Lilly Allen – LDN

Cibelle – London, London

The Arcade Fire – Guns of Brixton (Clash cover)

The Good, The Bad and the Queen – s/t

Bloc Party – This Modern Love

Pet Shop Boys – West End Girls

Elvis Costello – I Don’t Want to Go to Chelsea
nestho od Artic Monkeys, zato sto uvek pomislim na momke u uskim pantalonama i spicastim cipelama, jeste da su iz Sheffielda, ali nikada nisam uspela da shatim The Libertines, Pete Doerty mi ozbiljno ide na ganglije, a tek onaj shesirich pogotovu …

I naravno London Bridge is Falling Down, Falling Down, Falling Down

Predlozi su vishe nego pozeljni…



Celebrity spotting poslednje veche u Sohou, lik najvishe poznat ko cimer iz pakla u Nothing Hillu, a danas poznat po devojci Sieni Miller (koja je poznata vishe po vezi sa Jude Lawom, nego po bilo kojoj ulozi).

E da ovo se ja neta, nisam ga ja slikala.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails