Moja profesorka italijanskog je jedna divna žena. Pošto su mi ostale kolege sa kursa Erazmus evropski studenti, kaže ona meni “Eto mi svi nešto znamo o Portugaliji, Nemačkoj i Španiji, a o Srbiji ne znamo ništa, a stalno slušamo o njoj, ajde napravi prezentaciju od 10 minuta”. “Može, ali bez rata”. “Može”. Kad su bili izbori ona mi je donela tekst iz La Repubblice o Biljani Srbljanović i Goranu Paskaljeviću. Pitala me je da li se svi Srbi prezivaju na –ić i da li to nešto znači. Stalno nam pušta filmove i vidi se da žena čita, sluša muziku. Dve stvari koje su mi se baš dopale u poslednje vreme – puštala nam je početak filma Dragi dnevniče (Caro Diario) i tu ima sekvenca u kojoj Nani Moretti vozi vespu do mesta na kome ja navodno ubijen Pasolini. U pozadini svira The Cologne Concert Keith Jaretta, božanstvena muzika, zbog koje sam na kratko prestala da opsesivno skidam muziku, koja ionako ima veoma kratak vek trajanja (treba pričati o albumima iz ove godine koji valjalju, ali to zaslužuje poseban post).
Film je iz ranih devedesetih, meni se čini. Moretti je sav smešan i neurotičan, kao italijanski Vudi Alen. Deo snimljen na ostrvu
2 comments:
cini mi se da je taj film preveden kod nas kao "intimni dnevnik".
E vrlo moguche. I jeste skroz takav, intiman, Moretti cilja na intelektualni humor u kombinaciji sa dechijim odushevljem za zivot i ljude.
"Moja najvecha zelja u zivotu je da igram. Fleshdance kakav film, hochu da mi zivot bude kao takav film".
Post a Comment