Monday, June 29, 2009

long live the king!




“Danas kad mu svi odaju počast, da li iko razmišlja o žrtvama

zločina Michael Jacksona?“

Sonja Biserko, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji


„Disko, soul, dance, pop, MTV, show biz – sve je to izmislio veliki Michael Jackson. Ugledamo se na njega.“

Zvezde Granda

U momentu kada je najavio svoj megalomanski plan da održi 50 koncerata u Londonu, ne verujem da je bilo mnogo ljudi koji su verovali u spektakularni povratak Michaela Jacksona. On u uniformi, koja mu je postala tradicionalna odora, ukrašenoj zlatnim epoletama, sa naočarima, belji od „običnog“ belca, se obraća okupljenoj grupi histeričnih tinejdžera sa posterima „Michael, volimo te“ – sve zajedno groteskna scena pred televizijskim kamerama, koja je predstavljala katastrofu u najavi. O finansijskim problemima ove zvezde već se pričalo godinama, od toga da duguje novac bahreinskom princu, do sumnje da mu finansije kontroliše muslimanska sekta Nacija Islama, tako da su londonski koncerti predstavljali slamku spasa za nekada najunosniju pop zvezdu. Smrt koja ga je zadesila, bez obzira na uzroke, na izvestan način predstavlja dostojanstven izlaz izvođača sa scene, čija svaka pojava je jasno ukazivala na teške zdravstvene probleme.


Madonna će u suzama dati izjavu da je njegova muzika večna, Celine Dion da je bio najveći performer svih vremena, a Diana Ross će se setiti svog nekadašnjeg štićenika uživo u programu Larry Kinga na CNN-u. Činjenica je da je Jackson umro zaboravljen od celebrity kvazi-prijatelja, a da javnost je u dokumentarcu Martina Bashira iz 2003. našla potvrdu za sumnje da on nije neko ko bi da ostane večito dečak, okružen životinjama na ranču Nedođija, već osoba, koja ne predstavlja opasnost samo po sebe, već i druge. Četrnaestominutnim spotom za pesmu Thriller, sa istoimenog albuma, u režiji John Landisa, Jackson je najavio MTV eru, u kojoj će najbitnije obeležje muzike biti njena prezentacija, nastup, koreografija, šminka i kostim. On je sve to doveo do savršenstva već negde 1985. i sve posle toga je predstavlja (sve bleđu i bleđu) varijaciju na temu – za današnje globalne zvezde Jackson predstavlja period stare Grčke, posle koga se više ništa ne može reći novo, već samo referirati na uspostavljen standard. Mašina, čijem uspostavljanju je svojski pomogao, na kraju se okrenula protiv njega. 24 sata spotova je preraslo u 24 sata vesti, gde je svaka aberacija daleko privlačnija od muzike, nastupa ili (pre)skupih spotova. Koliko je Jackson simbol medijske žrtve, isto toliko je dokaz, koliko je dopušteno nekome ko ima jako mnogo novca. I u ovom smislu Jackson je otišao najdalje, ako hoće da upropaste svoju karijeru i izazivaju incidente mlade zvezde samo treba da se ugledaju na Jacksona, ali i u tome mu ne mogu prići – koga briga za obrijanu glavu Britney Spears, ako MJ spava sa maloletnom decom, a ponekad ih vitla sa balkona pred napaljenim paparazzo fotografima.


Ako je preminuo kralj popa, da li je sa njim nestao i pop?

Ne možete zamisliti izbor najboljih albuma bez Thrillera, Off the Wall, možda čak i Bad. Oni sadrže pop u svojoj esenciji – na izgled jednostavan i trivijalan, ritma koji drsko poziva na ples i obećava zabavu koja nikada neće prestati, sa istim tajnim sastojkom koji sadrži Coca cola (ili Pepsi u Michealovom slučaju) bez koga bi bila samo zašećerena tekućina. Iako ne znam čije dete nosi Billie Jean, pesmu slušam iznova, iznova i iznova. Can’t beat that feeling.

Kada je odjezdio u avionu (sa majmunčetom) u spotu za pesmu „Leave me Alone“, Jackson se pozdravio od 80-ih i perioda u kome nas nije bilo blam da nosimo bele čarape na crne lakovane cipele, vežbamo pokrete satima ispred ogledala, lepimo na zidove postere pop zvezda, premotavamo kasetu dok se ne izliže samo da bi još jednom čuli tu zaraznu melodiju. Muzički on više nije imao šta da kaže, sve posle toga je više freak show, nego show business. Michael je iluzija detinjstva 20.veka, deda Mraz ne postoji, a najveći tinejdž idol je najverovatnije pedofil.


Neće proći dugo a da krenu rasprave o njegovom nasleđu, deci i autorskim pravima, a možda se i neki teoretičar mudroser opseti da je Michael u svojoj freak show fazi transcendirao sve kategorije, koje nas kao ljude dele – boju kože, pol, čak i uzrast.

Zato treba Michaela Jacksona da se setimo u onome u čemu je bio najbolji, usamljena figura na sceni koja u bizarno jednostavnoj garderobi izvodi moonwalk, savršeno isplaniran nastup i ritam koji tera na igru, igru, igru, jer ne mož’stati, dok se sasvim ne zadovoljiš.

Iako je sanjao da bude Petar Pan, MJ je ipak najviše bio nalik još jednoj ikoni osamdesetih – malom vanzemaljcu E.T.-ju, koji iako neodoljivo simpatičan, jednostavno ne pripada ovom svetu i mora da se vrati svojoj kući.



King of Pop is Dead. Long Live the King!


Saturday, June 27, 2009

pesničenje


Sećam se iz prvih školskih dana nečega što se zvalo Majska pesnička štafeta. Na opštinskom takmičenju ponela sam drugu nagradu za pesmu na temu „Proleće je stiglo u naš grad“. Posle se ispostavilo da je prvonagrađena pesma bila falsifikat pesme iz tada popularnog dečijeg časopisa Tik Tak. Toliko o poštenju. Toliko o poeziji. Posle ovog iskustva ne bi mi palo na pamet da razmišljam o pisanju poezije da trenutno nemamo na delu novu pesničku štafetu tokom koje se javno trenira aktivna poezija.

Večeras u Rexu od 8 – Pesničenje. Čitanje poezije, performans, blamovi i aplauzi, muzičke pauze i video radovi.

Friday, June 26, 2009

Muzički intermezzo#2. – Nacionala nam daj

Ne mogu da se odlučim između Interpola i The Nationala, koji mi je omiljeni bend. Jedni su uber fensi momci u skupim odelima sa Menhetna, svi veoma obrazovani i umišljeni, intimusi raznih manekenki i glumica, a drugi ekipa prijatelja (dva para braće + Matt Berninger) iz Ohaja koja se preselila u Bruklin i zadenula kamp u carstvu hipstera - Williamsburgu.

Jedni zvuče ko Joy Division, a drugi kao susret Brucea Springsteena i Tindersticksa.

I jedne i druge treba gledati uživo.



Posle The Boxer, koji je obeležio 2007, željno očekujemo novi album The Nationala, koji će izaći krajem ove godine. Nekoliko novih pesama već cirkuliše blogovima. Ako ste upola fan koliko sam ja, želećete da čujete što pre. Na spisku mini kompilacije, koju sam napravila je i jedna numera sa prvog albuma, kao i dve neobjavljene pesme iz prethodnog perioda.

The National – Theory of Crows (sa prvog albuma koji se zove “The National)
The National – Karamazov (Live @ Carnegie Hall, 2.03.2009.)
The National – Wake Up Your Saints (Live@Carnegie Hall, 2.03.2009)
The National – Vanderllyle Cry Baby_with Bon Iver (Radio City Hall, koncertna
promocija albuma Dark Was the Night)
The National – Blood Buzz Ohio (Live at Boston)
The National – Warm Singing Whores (unreleased B-strana iz 2006.)
The National – Halo Chagrin (unreleased song iz 1998/9)

Pesme preuzmite ovde.

Uživajte!

Wednesday, June 10, 2009

surf's up!


indy pop + americana + electro = jane and zoe@brod

Rano jutro i ja se budim, zgutam OJ, uzmem skejt i odem do Venice Beacha da se provozam, onda podmažem dasku, pa na talase, preskočim dve bele i sve vreme pevušim..

We've been on the run
Driving in the sun
Looking out for #1
California here we come..

phantom planet, rogue wave, the thrills, deportees, blink 182, modest mouse, rooney, the beach boys, nada surf, bambi molesters, last shadow puppets, friendly fires, passion pit, florence and the machine, joni mitchell

Vidimo se u petak 12. juna u pabu Brod u Despota Stefana/29. novembra od 8 do 2 ujutru.

Wednesday, May 13, 2009

Šta sam naučila o tenisu?


Ko se potrudi videce Djokovica kako trenira iza mreze


Priznajem, slabo ja poznajem sport. Pošto pamtim svakava imena, pošto mi je mozak naštelovan na triviju, znam imena raznih sportista, klubove i trenere, ali ne zato što pratim, jer samo mi još jedna stvar za praćenje fali, nego slušam muškarce kako pričaju, pa se to zalepi. To ponekad može biti korisno kasnije. Sa muškarcima naravno.
Ali kad sam bila klinka gledajuću Moniku Seleš htela sam da postanem teniserka. Trenirala godinu-dve i to je to. Naravno da sam danas ponosna na naše tenisere, ali prosto nemam živaca za meč u televizijskom prenosu.

Sa druge strane, ja obožavam medije. Pa tako šansa da radim u press centru ATP turnira je ustvari super prilika. Em što sam pogledala dva meča – uživo je sjajno, verujte mi vi kolege laici. Em što sam se družila sa novinarima. Jedan od njih je Vincent Cognet iz francuskog L’Equipa. Francuz koji priča engleski, sluša The Who i raspituje se za beogradske kafane. Ja ne pričam francuski, ali pokušala sam da pročitam ovaj članak koristeću znanje drugih romanskih jezika i čini mi se da je Vincent napravio zanimljivu priču. Sa jedne strane pratio turnir, sa druge zanimao ga je Beograd, srpski mentalitet, reakcije ljudi na turnir.Evo teksta, pod nazivom Bienvenue au Djokovic Open ovde.

Saturday, April 25, 2009

you're good but you're a not a jedi yet



Kako se mogu nazvati blogerom, kad pišem jednom u mesec dana?

Stani odmah. Imam dobre vesti. Postala sam master. Magistrirala sam sa temom „Economic Value of User-Generated Content: An investigation into productive practices of users MOG website“, pre dve nedelje na mome home univerzitetu – Universita degli Studi di Firenze. Koga zanima teza malo šire i neki od mojih zaključaka, evo malo na mom engleskom blogu.

david getting dressed tower of palazo vechio moyo

perseus salvatore ferragamo headquarters sculpture in front of palazzo pitti

Firenca je ista kao i prošle godine, prepuna turista, kao da krize nema. Oni i dalje zuje po gradu, idu po crkvama i galerijama, piju vino u baštama, jedu super klopu u restoranima i imitiraju Italijane kad uveče izađu na aperitivo. Italijani su u bili u šoku zbog stravičnog zemljotresa koji je zadesio pokrajnu Abruzzo.

Čak je glupi klovn ispred Galerije Ufizzi isti kao pre, ako prođem tuda, uhvati zadnje točkove bicikla da ne mogu da okrećem pedale na zadovoljstvo publike koja sedi na stepenicama.



Dok ne počnem da se bavim ozbiljnim stvarima u životu, I am partying like it is 1999.
Bila sam na Handsome Furs, sinoć na Gilesu P. (oduševljenje kad je pustio Seu Jorgea, pesmu „Carolina“), večeras Indi go, a sutra Supernatural.

Monday, March 23, 2009

Šta je moj tata radio za vreme rata?

U prošlonedeljnom broju Vremena, pročitala sam jedan tekst koji me opseda već danima. U pitanju je pozorišna kritika, a predstavu nisam gledala. Ivan Medenica piše o predstavi Bli Jelene Mijović, koja se igra u Atelju 212. Predstavi u kojoj su jedni likovi ovde, a drugi tamo, a niko srećan, on zamera svašta, a posebnu pažnju posvećuje motivu, kako on to zove „vize koje nema“, „univerzalnom tragičkom mehanizmu“, čija pojava i delovanje su jasni sami po sebi.
Između ostalih stvari, Medenica smatra da čekanje „vize-koje-nema“ ne može biti dovoljan simbol života u Srbiji. To treba problematizovati dalje. Do sada se uglavnom slažemo. U tome on koristi slavenkadrakulićevski argument: ako mladi hoće da saznaju zašto nema vize, treba da se suoče sa prošlošću. Ali mi smo tad bili deca... Za Medenicu to je „budalasto-konformistički odgovor“. Pravo pitanje je „Šta si radio za vreme rata tata?“.

Neko ko se bavi teatrom valjda treba da zna, da ta vrsta samoljubive moralizatorske retorike deluje groteskno na sceni, a u životu potpuno neumesno. Ili neukusno. Ili nepristojno.

Zato ja nikad neću pitati mog tatu šta je radio za vreme rata, jer znam šta jedan tata na to može da odgovori. Gledao sam kako da sačuvam svoje dostojanstvo, da preživim i da održim porodicu na okupu u jednom smutljivom vremenu. Gledao sam Dnevnikov dodatak, sa Miodragom Popovim (za koga se na suđenju Petru Lukoviću, ispostavilo da nikada nije bio tamo, al eto dete od 11 godina ga se seća) i utroba mi se prevrtala. Gledao sam zemlju u kojoj sam rođen kako nestaje u krvi, a divljaci kako se šepure gradom, sa zataknutim pištoljem za pojas i ukradenim automobilima. Gledao sam kolege, prijatelje, profesore, kako postaju sve više nacionalisti, a sve manje ljudi.

I nisam bio sam u tome.

Da li bi nešto promenilo da je moj tata postao žena u crnom? Da je otišao na sesiju Beogradskog kruga? Da je pisao pozorišnu kritiku za Politiku? Ne znam. U našoj kući devedesetih nije bilo te novine.

Šta današnja budalasto-komformistička omladina treba da izdrži da bi izveli suočavanje sa kojim ni oni koji nose odgovornost nisu uspeli (hteli) da se iskobeljaju? U sklopu tog (specijalnog) vaspitanja, pored sankcija pod kojima i danas žive isti ti mladi su bili posipani milosrdnim prahom iz vazduha pre 10 godina, ali ni to ih nije opametilo. Zato ih sve treba strpati u isti tor, ma koliko da se razlikuju po mnogim stvarima, pa i po poznavanju nedavne prošlosti i stavu (stidu) prema njoj i preventivno ih politi govnima.

Dosta više tih generalizacija. Ako S.Drakulić ne zna kakav je današnji Beograd i mladi Srbi u njemu, onda bi to pozorišni kritičar morao za zna – deca tajkuna, ratnih huškača, kriminalaca, bivših/sadašnjih SPS-ovaca i zločinaca ne postavljaju sebi nikakva pitanja. Ne čuju sopstvenu svest od Cece koja trešti u klubu ili hausa koji testira amortizere novog Audija A8, poklona od tate. U kafiću u Strahinjića Bana se ne čita Vreme, već Story ili Glorija. Neki od njih imaju višegodišnje vize za studiranje u inostranstvu, sa koga će se vratiti da postanu menadžeri, konsultanti, brokeri, savetnici potpredsednika Vlade i onda će nam konačno objasniti kako je u toj Evropi i uvesti nas tamo. Bez viza.

Friday, March 20, 2009

muzički intermezzo



Dok ja završavam tezu, odlučila sam da podelim sa vama svoju poslednju muzičku fascinaciju. Florence Welch iz Londona, iliti
Florence and the Machine, koju je BBC proglasio nadom za 2009. Zaboravite freak folk ovo je prava stvar - pank i folk ukombinovani sa lucidnim tekstovima i upečatljivim glasom. Iz nekog razloga mene Flo podseća na PJ Harvey, iako je Polly bluzerka u duši, a Florence je veseli hipik. Al nisam kod psihijatra da objašnjavam asocijacije. Florence nije izdala album (očekuje se u julu ove godine), skupila sam na jedno mesto par pesma koje cirkulišu po MP3 blogovima.

moj skrpljeni EP:
Florence and the Machine - My Dog Days Are Over
Florence and the Machine - Kiss With a Fist
Florence and the Machine - Hospital Beds (Cold War Kids cover)
Florence and the Machine - Postcards from Italy (Beirut cover)

Florence and the Machine - You got the Love (Candi Staton cover)


I javite mi dal ovo radi. Moj prvi upliv u gusarske vode.

Saturday, March 14, 2009

Beppe Severgnini@Belgrado


Beppe Severgnini je poznati italijanski novinar, kolumnista dnevnika Corriere della Sera, dugogodišnji dopisnik britanskog The Economista i autorom nekoliko knjiga koje bez obzira da li se bave snalaženjem Italijana u zapadnom svetu ili objašnjavaju Italiju strancima objedinjuje jedna tema – istraživanje italijanskog identiteta. U sklopu mini istočno-evropske turneje, na kojoj je već obišao Sofiju i Bukurešt, Severgnini je posetio Beograd, popričao sa studentima, profesorima, Italijanima koji rade u Beogradu u Italijanskom kulturnom centru, a dan kasnije održao predavanje na Filološkom fakultetu.

I pored toga što je živeo u Londonu i Vašingtonu, u vreme pada komunizma bio dopisnik iz istočne Evrope (seća se intervjua koji je radio sa Vukom Draškovićem 1991. u hotelu Moskva), Severgnini se najviše bavio svojom domovinom, karakterom svojih sunarodnika, vrhunskim dostignućima koje je ova zemlja ponudila svetu, ali i problemima mentaliteta, koji doprinosieonome što je najveća boljka ove zemlje: korupcija, nepotizam i birokratija. Otpor organizaciji i uvođenju reda, nepoverenje u svaki pokušaj reformacije društva, preveliki uticaj crkve na društvo, a od skora i nalet imigranata su samo neki od problema koji potresaju Italiju. Ali da se Severgnini bavi isključivo opravdanjima, ma koliko duhovit bio, a to sigurno jeste, ljudi bi prestali da čitaju posle prve knjige.

“Your Italy and our Italia are not the same thing” napisao je Beppe Severgninin u engleskom izdanju svoje popularne knjige La Bella Figura: insajderski vodič kroz italijanski um (La Testa Degli Italiani u originalu), isprovociran načinom na koji se o njegovoj domovini piše van nje. I pored miliona turista i italo-entuzijasta koji se svake godine sliju put čizme na Apeninskom polustrvu, ono što danas možete pročitati o la bella paese, Severgnini klasifikuje u dve grupe: ljubavna pisma i dnevničke zabeleške prepune razočarenja, u zavisnosti ko ih ispisuje. Priče od superiornosti italijanske kuhinje i vina, vađnosti porodice i mame sa velikim M dolaze od Amerikanki u četrdesetim, dok izvestaji o korupciji, pronevernim evropskim fondovima i neozbiljnosti političke elite se uglavnom mogu naći u engleskim medijima, čiji autori su sredovečni muskarci, kojima Severgnini priznaje da imaju interesovanje, ali im fali pasija za subjekt o kome pišu. A Italija je nesto sasvim treće – lavirint reći će Severgnini i sa uzbudjenjem krenuti da ga istražuje u knjizi koja je oblikovana kao desetodnevno putovanje, tokom koga će te saznati kako se Italijani ponašaju na aerodromu, plaži, autoputu, gradskom trgu, u restoranu, hotelu, banci ili kod kuće. U tome se vodi mišlju Luigi Barzinija koji kaže “U ovom trenutku biti iskren prema sebi je najveći oblik patriotizma”


moja potpisana kopija knjige La Bella Figura



Od 1998. na sajtu Corriere della Sera, Severgnini piše blog i vodi forum pod nazivom Italians, koji okuplja i Italijane rasute po svetu, koji i imaju dugu tradiciju emigriranja u potrazi za hlebom, ali od nedavno i strance koji u sve većem broju stižu u Italiju, a ovaj forum predstavlja platformu za različite diskusije koje proizlaze iz novonastale situacije.
Istovremeno to je naziv njegove poslednje knjige Italians: Il giro del Mondo in 80 pizze (Italijani: put oko sveta sa 80 pica), koja predstavlja putopis o obilasku sveta tokom koga u bilo kom gradu bi Severgninija sačekali Italijani i pozvali sa njima na picu. U predgovoru knjige Severgnini citira Tomasa Friedmana i njegovu misao o tome kako je globalizacija učinila svet ravnim (The World is Flat), što su Italijani oduvek znali, pa na tu ravnu površinu stavili picu. Beogradsko okupljanje je bilo upriličeno u restoranu Dejana Stankovića, što je naišlo na veliko odobravanje gosta, koji je dugogodišnji navijač Intera, o čemu je i napisao čak tri knjige (Interismi, Altri Interismi, Tripli interismi).

“Italija nije nacija, već iskušenje” (Italia non e una nazione, e una tentazione), jer ona izaziva asocijacije na lepe stvari u životu – muziku, hranu, operu, umetnost, na predavanju na Filološkom fakultetu reći će studentima da se engleski koristi, ali se italijanski voli. Nekoliko stvari važnih za razumevanje italijanskog karaktera počinju na I: ako je verovati Severgniniju Italijani su previše inteligentni za sopstveno dobro, njihov mozak ne prestaje da radi nikad. Na primer, na crveno na semaforu svaki normalan građanin će se zaustaviti (ovde on misli na severnjake u strahu od zakona), dok će Italijan početi da razmišlja o vrsti crvenog koja mu se prikazali i ući će u diskusiju sa njim – to nije stvarno STOP, to je relaciono STOP i ti u tom trenutku treba da odlučiš koliko je ono za tebe obavezujuće. Ili ideologija: političari u Italiji nazivaju jedni druge fašistima i komunistima (zvuči poznato, zar ne); današnja goruća tema imigracije je posledica politike “dobrog srca” levice i “čvrste ruke” desnice, gde ni jedna ni druga strana nije doprinela rešavanju problema. Italijani improvizuju, pred sastanak u Evropskoj komisiji italijanski Ministar će se pripremati u vozilu na putu od aerodroma, čak iako je sastanak najavljen nedeljama unapred, a tema od izuzetne važnosti. Ali prednost Italije je “spremnost da svaku krizu pretvori u slavlje”, zaključuje Severgnini.

Pisanje o nekom kolektivitetu je predstavljalo klizav teren, zbog tendencije autora da pretera dal’ u slavnjenju, dal’ u kritici, a da sve mora da bude generalizovano, jer inače ni nema svrhu, ako se prizna prevelika individualna različitost. Čini se da Severgnini se u tome uspešno snalazi. Poseta Beogradu bi mogla da posluži da neko prevede neku od njegovih knjiga na srpski, a do tada evo snimka u kome Beppe drži predavanje u Londonu.



Sunday, March 01, 2009

one man's freedom fighter....

Terorizam radikalno-levičarskih grupa je tema kojom se direktno (Baader-Meinhof Complex) i indirektno (Il Divo) bave dva veoma interesantna filma sa ovogodišnjeg FESTa.

Ovogodišnji nemački kandidat za Oskara, Der Baader Meinhof Komplex prati osnivače ekstremno levičarske grupe od perioda studentskih protesta krajem šezdesetih u zapadnom Berlinu, preko formiranja RAF-a, terorističkih akcija koje su izveli, hapšenja članova, suđenja i samoubistava u zatvoru. U produkciji Bernda Eichingera (koji je takođe producent filma Die Untergang) ovo je najskuplji nemački film ikada, zbog lokacija na kojima je snimljen (Nemačka, Italija, Maroko) i velikog broja statista u scenama demonstracija. Reditelj Uli Edel se koristi dokumentarističkim pristupom, film prati hronološki događaje koji su obeležili najturbulentniji period posleratne Nemačke, TV prilozi iz tog vremena su umetnuti u film da bi mu dali.na verodostojnosti. Najkritikovaniji deo filma se odnosi na prikazane scene nasilja, ali to je i bio suštinski deo rediteljskog postupka – Edelov film je izabran od strane nemačkih obrazovnih institucija kao veran istorijski dokument, jer odbija da učestvuje u glamorizaciji grupe, čiji ideali u početku izazivaju simpatije, ali koja je u svojoj suštini je bila teroristička i ostavila trag od preko 30 ubijenih žrtava. Sam subjekat je naravno prepun kontraverza. I tokom delovanja grupe, a pogotovu posle tragičnog kraja njenih osnivača, RAF ili popularno nazvana grupa Baader Meinhof je bila predmet simpatija levo nastrojene omladine u njihovoj domovini, a i širom sveta, mitologizacije i teorije zavere (sam film nagoveštava da su se članovi grupe pribojavali da će biti ubijeni u zatvoru, ali pošto se završava snimcima otkrića tela u ćelijama, time stavlja tačku na sumnje da u samoubistva, barem što se viđenja autora filma tiče). Nekoliko filmova, ali i pesama pop bendova je posvećeno članovima ove grupe (First We Take Manhattan Leonarda Cohena između ostalih).

Bojazan dece žrtava se sastojao u tome da ako Baadera, Enslinovu i Urlike Meinhof budu igrali popularni nemački glumci, svi odreda zgodni, a nasilje prikazano kao u filmu Boni i Klajd, publika neće moći da odoli identifikaciji sa harizmatičnim teroristima. I tu su delimično bili u pravu, uzimajući u obzir posvećenost ciljevima otpora američkom imperijalizmu, scenama stvarnih događaja iz Vijetnama, apatijom generacije roditelja (istih onih koje optužuju da su dozvolili Hitleru da napravi holokaust, a da nisu postavili pitanje kako je to moguće), malograđanštinom uljuljkanom plodovima posleratnog nemačkog privrednog rasta. Ali film ne propušta šansu da pokaže kako prelaskom sa protesta na akciju, sami učesnici su izgubili ljudskost, time što postaju ubice, oni sami sebe lišavaju mogućnosti saosećanja. Moritz Blaibtreu prikazuje Baadera, više kao trigger happy sociopatu ili James Dean-wanna be neprilagođenog đilkoša, nego kao ideološki osvešćenog borca za pravdu. On vozi brza kradena kola, voli da puca nasumično po autoputu, dok sluša američki rockn’roll, u jednom momentu Gudrun Enslin spominje da ima kćerku negde, ali ništa u filmu nam nije pruženo da bi shvatili njegove motive. Tokom štrajka glađu u jednom od zatvora, Baadera je posetio Jean Paul Sartre (to nije deo filma) i ovo je o njemu kasnije zapisao:

I think that he also hoped that I had come to defend him and his comrades based on the actions they'd taken. He saw that I wasn’t in agreement with them. I came as a man of the Left in sympathy with any Left-wing group in danger; this is an attitude that I think should be generalized. I came so that he could give me his point of view on the struggle they'd conducted. Which he did, by the way. And I hadn’t come to say I was in agreement with him, but simply to learn which of his opinions could be taken up again elsewhere, if we think they were correct, and also to talk about his situation in the prison as a prisoner.

Transformacija Urlike Meinhof od buržujke sa simpatijama prema komunizmu ka ideologu grupe i autoru njihovih proglasa, je data simbolički u formi otvorenog prozora, kroz koji ona iskače u trenutku oslobađanja Baadera od strane članova grupe – sa jedne strane prikazana je kao najsvesnija posledica, jer prethodno bekstvu pita čuvara da li ima ženu i decu, takođe tvrdi da svoju decu nikad ne bi ostavila, da bi skrenula u najžešči ekstremizam, koji se nagoveštava da je rezultat mentalne labilnosti. Detaljnija razrada same psihologije aktera je pretpostavljena obimnoj naraciji.

Čini se da je Edel količinom metaka ispaljenih i krvi potekle uspeo da spreči dalju mitologizaciju članova RAF-a, ali ni osuda nije ono što je želeo da postigne, tako da je sveukupni utisak da ste gledali igrani dokumentarac. Ono što je meni zaparalo uši je korišćenje Blowing In The Wind u odjavnoj špici, Dylan je ikona protesnog pokreta, i blowing in the wind je ironija prema nemogućnosti promena i na neki način mirenje sa tim. Planirane akcije, koje obuhvataju ubistva i nevinih ljudi, su nešto potpuno drugačije.



###

Sa druge strane, Paolo Sorrentino je namerno izbegavao da napravi biografski film, iako je glavni lik filma Il Divo dugovečni italijanski premijer Giulio Andreotti. Fokus filma je poslednji pokušaj Andreottija da se domogne izvršne vlasti, početkom devedesetih i da bude izabran za predsednika republike, što je optužnica za saradnju sa mafijom i učešće u ubistvu jednog novinara, izjalovila. Andreotti, u sjajnoj izvedbi Tonija Servilla, je nalik karikaturi, kao uostalom i gomila sikofanata, koji čine njegovu frakciju hrišćansko-demokratske partije.

Il Divo je serija nekakvih teatralnih prikaza, kojima dominira Andreotti, pogrbljen sa skupljenim rukama ispred tela, monotonim tihim glasom i tonom, koji se kreće od empatičnog (Andreotti brine o siromašnim građanima, svojoj sekretarici, razgovori sa suprugom) do blago sarkastičnog humora. Apsolutna moć, koju je ovaj čovek definitivno imao (tri puta bio premijer, a u međuvremenu uvek ministar) je demonstrirana kroz činjenja njegovih najbližih saradnika, Sorrentino prikazuje Andreottija kao (simpatičnog) čudaka, sa izvesnom dozom sentimentalnosti. Ali ne propušta da pokaže potpuni nedostatak kajanja – Andreotti sa ubeđenjem odbija sve optužbe o saradnji sa mafijom; ako je do tada bio posmatrač dešavanja, matorac koji ne spava, suđenjem kao da dobija novu energiju.
U skladu sa činjenicom da porodica, crkva i mafija su stubovi italijanskog društva, on redovno ide na ispovest, ali ne pokazuje ni trunku kajanja. Zato, reditelj ukršta njegova podsećanja na prošlost sa slikama utamničenog Alda Mora, koga su ubile Crvene brigade, jer je vlada koju je Andreotti predvodio obila da pregovara sa teroristima.

Novinar Mino Pecorelli je došao Morovih pisama iz zatovora u kojima on direktno optužuje Andreottija za sudbinu, koju predoseća da će ga snaći, jer je uveren da njegovo ubistvo politički odgovara Adreottijevoj frakciji. Pecorelli je ubijen od strane mafije, a Andreotti na suđenju označen kao inspirator ubistva. Film i staje u trenutku suđenja, koje će u realnosti potrajati više godina, a presude će biti na kraju odbačene (jer su optužnice zastarele, što je specijalnost sadašnje italijanske Berluskonijeve vlade; on je ovaj statutarni previd iskoristio da bi izbegao sve istrage koje se vode o njegovoj umešanosti u korupciju).

U međuvremenu, Andreotti je dobio titulu doživotnog senatora, što ga oslobađa svih daljih istraga na ovu temu. I dalje je živ (ovde možete videti trenutak gde samo što nije umro pred kamerama pre par meseci tokom intervjua sa nekakvom vedetom novinarstva, koja neviđeno podseća na seks bombu Ornelu Muti).

Čak je film o sebi pogledao. Navodno je bio iznerviran kako je prikazan, ali je i to na kraju sa humorom prihvatio. Iskorišćen je njegov citat u filmu „U Italiji su me optuživali za sve sem za Punske ratove, za koje sam izgleda bio previše mlad“ i kroz priču o jednom trenutku njegove vladavine, Sorrentino pokušava da poveže sve ključne događaje iz italijanske istorije u prethodnih 40 godina – period terorizma Crvenih brigada, suđenja i ubistva sudije Falconea, ubistva poznatih bankara od strane masonske organizacije P2, insinuirajući da je Andreotti američki čovek, koji je sprečio širenje komunizma u Italiju u sklopu Gladio operacije, koju je osmislio NATO; pri tom neispuštajući priliku da napravi upečatljiv portret svog glavnog junaka.

Saturday, February 28, 2009

map schmap_london

Ako na svojoj Flickr strani imate licencu “some rights reserved“, velike su šanse da se vaše fotografije sa putovanja nađu u Schmap digitalnom vodiču.


To se desilo sa ove dve fotografije iz Londona. Ovo nije neko dostignuće, ali ipak mi, kao velikom sentimentalisti kad je u pitanju ovaj grad, veoma prija.

Friday, February 20, 2009

like virginity once lost


Gde: Pub Brod, 29. novembra 36
Kad: subota, 21.02.09; 20-02
Šta: Teenage love,teenage angst and everything in between. Songs we loved as teenagers.
A šta to ustvari znači: Lemonheads, Buffalo Tom, Oasis&Blur, Afghan Whigs, The Smiths, Sonic Youth, Pavement, The Replacements, Pixies, Beck and so much more.

Thursday, February 19, 2009

još jedan (ogromni) citat

Tu sam. Užurbano pišem tezu. Nisam u stanju da produkujem originalni sadržaj. Jel to uopšte postoji na blogovima ili svi recikliramo?

Kad su mi poslali onu „25 stvari koje ne znate o meni“ zavrzlamu, priznala sam da nikad nisam čitala Dostojevskog. Lista je nažalost duža. Nikad nisam čitala ni Danila Kiša. Sem „Ranih jada“ u prvom srednje. Ništa od dela po koja su ga proslavila. Ispravila sam to prošitavši u januaru „Grobnicu za Borisa Davidoviča“. Sjajna knjiga. Ali to vi već znate, pošto ste je već pročitali. Ovog momenta, pored kreveta stoji „Čas anatomije“. Čitam pred spavanje, ali kad sam pročitala onaj deo o nacionalizmu, to je toliko delovalo aktuelno, nisam mogla da spavam neko vreme. Što samo potvrđuje tezu da je ova boljka neuništiva. Palo mi je na pamet, da je ovaj odlomak neko sigurno rabio i sinoć ga nađem na potpuno očekivanom mestu – ponovo postavljenom sajtu Peščanika. Hvala bogu ne moram da kucam.

O nacionalizmu
21.07.1974.
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se "izrazi", ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N. N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske lože, u koju se on sam smestio, ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuum bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila. To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična i društvena nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomenu jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova "tajna" da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju. Ovaj i ovakav portret, primenljiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama, nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta. Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe - nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše "iz naroda i za narod", koji svoj individualni glas, tobože potčinjava višim nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla LICITARSKOG SRCA. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije tako prosta. Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom couleur locale takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog. Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta. Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, "nikog do boga", a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, "ponos porodice", porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije - bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. "To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune" - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija...

(1973)

...................

Sinoć su održane Brit nagrade. Pet Shop Boys su dobili nagradu za životno delo i tim povodom su izveli medley svojih najvećih hitova, potpomognuti Brandonom Flowersom iz Killers (na It’s a Sin) i Lady GaGom, koja zvuči kao Indira Radić na West End Girls.



Friday, January 23, 2009

citat za dobar dan


Sinoć sam pročitala kritiku knjige bugarskog pisca Aleka Popova Psi u niskom letu, kao i tekst ovog pisca u magazinu Eurozine, a sve u poslednjem broju Vremena.

Na kraju teksta o knjizi o sudbini dva brata iz Bugarske kad odu u New York, Teofil (a ko bi drugi) isporučuje punchline.

Šta nam na kraju ostaje kao pouka? Možda ovo: 1. kapitalizam je sranje (mada je prokleto realan do neke tačke, kada zađe u suicidnu špekulantsku zaumnost); 2. komunizam je sranje (mada je nerealan po defaultu); 3. ponuđene alternative njima su tek sranje? Život, recimo. No, ima li života izvan kapitalizma i komunizma? To nije dokazano, ali možda vredi raditi na tome.

Možda ne volite Teofila, što je vaše pravo, ali ne možete da kažete da ne ume da piše.

Wednesday, January 21, 2009

sad i moja mama zna šta je indi


U Politikinoj rubrici Ritam danas je izašao tekst o indi muzici. Čini mi se da će žanrovski čistunci naći gomilu problematičnih mesta u ovom tekstu, od toga da se neka muzika može smatrati indi-jem do bendova koji su izabrani kao primer. Ali, ovaj tekst i nije pisan za njih. Nego za nekoga ko nije upućen i po prvi put će se sresti sa ovom kategorizacijom.


Ono što je meni problematično je pravopis. Ajde neko ko zna da mi pomogne – kako tretirati engleska imena u srpskom jeziku. Koliko ja znam treba ih transkribovati i onda menjati po padežima. U stručnoj literaturi se original ime napiše u zagradi. Ali ovo su novine i to na ćirilici. Znači transkripcija ....a? Ali zašto onda imamo sledeće primere:

„Black Kids”: Састав из Флориде настао је пре непуне три године. Албумом „Partie Traumatic” средином 2008. веома брзо постају миљеници публике и критике у угледним магазинима попут „Ролингстоуна” и „Њу мјузикал експреса”. Њихов специфичан сензибилитет на најбољи могући начин упаковао је Бернард Батлер, некадашњи гитариста лондонских „Суед”, и један од најпроницљивијих људи у свету савремене музике.

Ili

Oва кућа је „измислила” или додатно популарисала и имена попут „Peaches”, „Basement Jaxx”, „Friendly Fires”, „Sigur Ros”, „Тhe Prodigy”, „Рејдиохеда”, Дејмона Албрна, Бека, Девендре Бенхарта, Адел... Фронтмен, Езра Кениг, у неформалним изјавама музику групе описује као „Upper West side Soweto”, док је бенду дао име по сопственом аматерском филму.

Čime su Black Kids, Basement Jaxx i Prodigy zaslužili da budu napisani u originalu, a Radiohead, Devendra Banhart, Damon Albarn u srpskoj transkripciji.

Tražeći odgovor na ovo pitanje, došla sam do srpskog pravopisa okačenog na net i oni daju dva rešenja:

Властита имена из страних језика у српском језику пишу се на два начина:
• Прилагођено писање или транскрипција — применљиво и у ћирилици и у латиници (Šekspir или Шекспир; Minhen или Минхен).
• Изворно писање — применљиво само у латиници (Shakespeare, Newton, Casablanca).
У изузетним сличајима могуће је и у ћириличком тексту написати страно име у изворном облику латиницом. То се дешава када, на пример, не знамо како се то име чита па га стога не можемо транскрибовати.

Autor ovog teksta je očigledno šarao i jedno i drugo da bi ispunio sve kriterijume.

tying loose ends

Večeras počinje peta sezona naše omiljene serije.



Za stare downloadere koji su u poslednjih šest meseci pogledali tušta i tma drugih serija i sve pozaboravljali, a kod Losta kontinuitet i obraćanje pažnje na detalje su ključni, svako veče na FOX-u u 7 ide četvrta sezona. Kapiram da nije namera ljudi sa televizije da nas podsećaju pre nego što se bacimo na torrente ove nedelje, ali je korisno.

Ako vam video podcast nije dovoljan za podsećanje, evo teksta gde novinarka pokušava da dobije odgovore na svaki način od Damona Lidelofa i Carltona Cusa. Bezuspešno. Za to treba pogledati narednih 17 epizoda.

Mnogi koje poznajem prete da će odustati, da im je muka od odugovlačenja, previše mitologije i otvorenih pitanja (nerdovi najviše hoće da znaju čemu služi statua sa četiri nožna prsta), flashbackovi i fleshforwardi, koji se prepliću – ali narode ovo je pretposlednja sezona. Za seriju je neobično da znaš koliko će da traje, svi su se žalili da je Lost previše razvučen, eto poslednja će početi sledeće godine u ovo vreme. Ja sam uzbuđena, ko je sa mnom?

Tuesday, January 20, 2009

inauguracija

Uživo na B92 večeras od 6 popodne. Ili na HBO, ako je deo vašeg kablovskog paketa.

U Politici ide feljton iz knjige Snovi moga oca.

Na Twitteru se mogu pratiti vesti sa inauguracije, kao i na Facebooku putem CNN-a.

Ili možete da napravite svoj portret, po uzoru na Obamine postere iz kampanje, kao što sam ja uradila.




Verovatno nijedna inauguracije američkog predsednika nije privukla toliko pažnje. Ceo zapadni svet ovo slavi kao da je u pitanju dodela Oskara ili neki drugi glamurozni medijski događaj, a ne polaganje zakletve predsednika jedne države. Kad se pravi tolika buka oko nečega, mene to automatski odbija – ta medijska matrica da je to u ovom trenutku najvažnije za svakoga od nas. Naravno da nije. Prvim svojim potezom, kakav god da on bude, Obama će razočarati mnoge od njegovih pristalica.

S’obzirom da je godina počela sa napadima Izraela na Gazu (jedan od razloga za tu akcije sigurno jeste da u tom trenutku niko u Americi nije čvrsto držao vlast), saznanjima da će recesija biti duboka, teška i da će najviše pogoditi ionako siromašne države i prepucavanjem Rusije i Ukrajne oko gasa, dok smo se mi smrzavali na minus 10 (to što smo kompletno zavisni od stranog gasa i što nemamo rezerve uopšte je druga tema), možda je ljudima potrebna nada i osećaj da su na pravoj strani, da učestvuju u nečemu što je globalno.

Iako me ide na ganglije medijska groznica, sama činjenica da je crnac postao Presednik Amerike je od istorijskog značaja. Od sutra on je Predsednik, a ne pop kulturna ikona. Njegov kabinet govori da će biti konzervatvniji nego što bi mnogi hteli. On je samo rekao da će pričati sa nekima sa kojima Amerika nije pričala do sada, a to ne garantuje totalni zaokret američke spoljne politike.

Da ne budem skroz negativna, Obama deluje kao simpatičan čovek. U današnjem NY Timesu je izašla lista knjiga koje su ga inspirisale tokom života.
Trenutno na radiju Brakus i Bekan se pitaju zašto oni nisu pozvani na ovaj događaj, ipak oni znaju V. Matića, a idu Milka Forcan i Zdenko Tomanović (zar taj nije branio Slobu?). Mislim da ću da pratim globalni hepening ovim putem.
A i mi čak i da nas zabole za inauguraciju, konačno smo naučili da izgovorimo ovu komplikovanu reč.

Monday, January 19, 2009

White city#2

Drugi broj časopisa White City je na kioscima.




Ako sam ga našla ja (kiosk na bulevaru, blizu JATove poslovnice, kod Markove crkve), naći ćete ga i vi. A tamo, svašta nešto. Interesantan tekst o vraćanju iz inostranstva u Srbiju. I u suprotnom pravcu – odlazak u inostranstvo na studije.

E da sam dobila cent za svaki put kad me je neko pitao „Kako si ti uspela da odeš? Kako to ja da uradim?“, imala bi .... 10 dolara. Ali u svakom slučaju, sve što ja znam o tome je u tekstu pod nazivom Westward Bound. Odgovore na dalje dileme – da li da stavim sve u isti koverat ili posebno, da li TOEFL može da se polaže kasnije (može), FedEX ili DHL, naplaćujem. Čitanje motivacionog – po višoj tarifi.

Ako ste propustili prvi broj, na sajtu časopisa su okačeni svi tekstovi. I cover story o hipsterima. Komentari su dobrodošli.

Friday, January 09, 2009

poverljivo iz kujne

Svi bi želeli da rade posao koji ih ispunjava zadovoljstvom. Ili strašću još bolje. Kad vidiš da postoji neko ko navodno u tome uživa, pomisliš “i ja bi isto tako”. Recimo, kuvanje je nešto što ljudi rade iz strasti. Valjda ako je profesionalno, onda imaš strast u svom životu svaki dan. Kuvanje je kao umetnost, svi nam kažu. Ili zabava za ortake, ako verovati Jamie Oliveru. Negde i takmičarski sport.
Ništa od navedenog nije tačan odgovor, ako je verovati Anthonyju Bourdainu. Ovaj pedesetogodišnjak ima iza sebe više od 25 godina iskustva kuvanja u njujorškim restoranima i nastavio bi da sprema rustičnu francusku hranu u restoranu Les Halles, da njegov memoar Kitchen Confidential nije doživeo fantastičan uspeh, koji je doveo do nekih drugih prilika (ali kasnije o tome). Kuvari nisu sofisticirana bića, koji znaju tečno francuski ili italijanski, imaju diplome prestižnih kulinarskih škola i drže se strogo visokih higijenskih standarda. Većina kuvara su neprilagođene ličnosti, imigranti (često ilegalni), sitni lopovi, patološki lažovi ili persone sa jako bizarnim navikama. Sam Bourdain je bivši narkoman, ljubitelj panka, dete iz dobre kuće koga je uvek privlačilo ono mračno u ljudima. Ali i načitan lik, sa izoštrenim osećajem za pripovedanje, jer se Kitchen Confidential čita kao krimi roman. Guta se. Ko klopa koju opisuje.



Njega nije zanimalo da postane celebrity chef, jer i po sopstvenom priznanju jedino u čemu je dobar je tradicionalna bistro hrana (u paketu koji je stigao je pored KC i kuvar sa receptima, gomila svinjske masti, pačijih bataka i litre Bordeauxa su potrebne za realizaciju). Ali je u stanju da vam drži pažnju pa sve da vas kuvanje i ne zanima. Već nekoliko godina putuje planetom u seriji No Reservations, u sklopu koje posećuje različite zemlje, priča sa lokalnim stanovništvom, proba hranu, ne plašeći se da da svoj sud – emisija na Islandu, za koji kaže da je totalni smor kao i hrana tamo – je u prilog toj tezi. Moja misija je da ga dovedem u Beograd, da jedemo u Dači i biramo sir na Kalenić pijaci, dok pričamo o muzici (The Stooges – Fun House mu je omiljeni album), hrani i putovanjima.

Bourdain u Saudijskoj Arabiji




Friday, January 02, 2009

2008. u retrovizoru

Vozeći se kolima sa roditeljima u jutro 31.decembra, moj otac je odbijao da poveruje da u godinu koja počinje dan kasnije ja slavim deset godina mature. Moguće da je pravi razlog bio što on sam nije želeo da broji koliko je prošlo od njegove mature, pošto bi brojka sigurno bila značajna. Pet godina nije dovoljno za tu vrstu presabiranja i nadolazeće aksioznosti, koja se pojavljuje u fleshevima “gde sam? Šta radim? Da li sam bilo šta od ovoga želeo?”. Da li je 10 pravo vreme za to? Videćemo.

Mnogo je lakše sumirati godinu koja je prošla. Prošle godine sam bila student. Ponovo. Mnogo je opuštenije drugi put. Više si skoncentrisan, nema lutanja, praznog hoda. Možda je zbog toga što traje kraće. Još 100 strana teze i gotovo.

pa josh nosi cvece ponte vechio u sumrak wines

Palazzo DucaleP7230298


Nikad više nisam putovala. Nikad manje gledala filmove i serije. Čitala daleko više nego inače. Gledala nekoliko sjajnih koncerata, skapirala da mi je nikad teže da napravim top 10 omiljenih albuma. Upoznala gomilu ljudi iz najrazličitijih delova sveta. Ipak brojala dane kad ću da vidim svoje stare prijatelje. Promenila tri smeštaja u dve države, ne računajući domovinu. Popila neverovatne količine crnog vina i malo manje Guinessa. Koliko sam dobre (kalorične) hrane probala, trebalo bi da sam 15 kila teža, ali nisam toliko.
Popkitchen je postao .com.

entrance to parc guell rooftop of la pedrera cansei de ser sexy

Nisam spavala one noći kad je Kosovo proglasilo nezavisnost. Završavala eseje za faks u Londonu. Noći kad su se brojali glasovi u Americi, otišla da spavam kad je Obama dobio Pensilvaniju. Noći kad smo se vratili iz Barselone, uhapšen je Radovan Karadžić. Počela je globalna recesija, a ja treba da nađem posao. Novogodišnja žurka je bila super. Imam velika očekivanja za 2009. Nemam pametne reči za vas, sem da vam poželim da barem delić onoga što sebi želite i ostvarite u narednih 365 dana. Čitamo se.

vegetablessaatchi gallery

oxford street christmas lightsPB280014kebab zero

Saturday, December 27, 2008

premotavanje

Priznajem ulenjila sam se. Ili odsustvo sa blog(ova) potvrđuje tezu da je količina vremena provedena na internetu u direktnoj vezi sa smanjenim aktivnostima u društvenom životu. Prijalo je manuti se kompjutera i viđati se sa prijateljima po raznim beogradskim okupljalištima. Manje je prijatno rasčišćavati kuću, iako za to postoji vredan razlog, život u dvoje zar nije pravo vreme za to? Pritom nađu se tu svakavi artefakti po fiokama, koje niko nije otvarao godinama.








Ma koliko ja se narogušila na teze tipa „MySpace mi je pokvario dete“, „pao godinu na fakultetu zbog interneta“ ili „forumaši nemaju devojke“, u slučaju 14 meseci studiranja u inostranstvu, količina blogovanja (čitanja i pisanja) je recipročna nedostatku pravih prijatelja. Koga sam nervirala sa temama „super mesta za izlazak u Londonu/ pročitala sam jutros u Guardianu/koncerti na kojima sam bila/klopa koju sam jela u Italji, pa zalivala Chiantijem“, rest easy, od sada pa nadalje teme su lokalne. Da budem preciznija, pišu se iz lokalnog konteksta.




Ponedeljak nije dobar dan za izlaženje, ali je pravo vreme za promociju knjige Borisa Dežulovića Christkind. Jedan od najboljih hrvatskih pisaca i najduhovitijih kolumnista, a i naš sugrađanin (Srbi pojedite se živi, em su Hrvati trenutno bolji pisci, em su došli da nam to natrljaju na nos) je upriličio predstavljanje svog prvog romana, koji je u matičnoj državi ovenčan priznanjem knjiga godine u izboru dnevnika Jutarnji list. Srpski izdavač je ogranak VBZ-a, gde je urednik Vladimir Arsenijević i ja sam očekivala zabavnu promociju u kafiću Bitefa, a ne književno veče na sceni ovog pozorišta sa dvojicom mrsomuda iz Betona, kao voditeljima programa. „Od odličnog novinara, dobismo solidnog pisca“, reče jedan tokom regularnih višeminutnih solilokvija. Možda su dvojica kritičara imali dobre namere, ali nisu imali nikakav koncept, ugušili su Dežulovića svojim opservacijama koje ni posle nekoliko minuta nisu pokazivale tendenciju da poprime formu pitanja. Bilo kakvog, ne mora da bude zanimljivo. Neko posle upita zašto je kod Hrvata bolji prijem pisaca srednje generacije među čitaocima i medijima. Nek se prisete FAK-a (Festivala A književnosti), koji je u direktnom, neformalnom pristupu uspeo da približi dobre knjige ljudima. Pre nekoliko dana, Christkind je u Beogradu dobio književno veče u domu kulture cirka 1976. umesto spektakularne promocije koja je najavljena.

Inače Christkind je roman malog obima, Back to the Future teme u austrijskoj zabiti, koja otvara suštinska moralna pitanja onog trenutka kada shvatite kakav je zadatak zbog kog se jedan splitski knjižar se vratio u prošlost. Čini se da je pisac hteo da izbegne skorašnje ratne priče koje obeležavaju njegov dalji književni rad, ali sam Dežulović tvrdi da i ovde priča priču o nama tokom 90-ih, o poreklu zla u ljudima, opštem kukavičluku da mu se suprotstavimo i herojstvu običnih ljudi, koji svakim danom pomalo spašavaju ovaj svet, u nedostatku nekakve Bruce Willisovske figure, koja bi jednim potezom to uradila.

Veče nije bilo uzaludno potrošeno, ovu knjigu od sada pozajmljujem uz depozit od hiljadu dinara i ostavljanje lične karte, tako da vam se isplati da nabavite sopstveni primerak.



****

Poznanici me pitaju da li se nešto promenilo u Beogradu. Bila sam ovde pre tri meseca, teško da se nešto suštinski da promeniti u tom periodu. Sem beogradskih kafića, koji se gase i izniču novi čak i u ovom kratkom periodu. Koliko dugo dajete Supermarketu? Ogroman prostor na uglu Strahinjića Bana i Višnjićeve, moderno dizajniran, koji je istovremeno restoran, kafe i prodavnica knjiga iz oblasti dizajna, skupih vina i super minimalističke garderobe. Jednom rečju skup. Jelo sa piletinom, azijskog ukusa je košta preko 1000 dinara. Nema domaćeg piva. A čaša vina je 250 dinara. Ne navijam ja da se ovakvo mesto ugasi, samo bi volela da mogu da ga priuštim.


*****

Ovog četvrtka Popboks web magazin je proslavio četiri godine postojanja u klubu Hector u Skadarliji (bivša Džungla). Prva stvar koju sam uradila kad sam diplomirala je da sam napisala svoj prvi tekst za Popboks. Tri godine je malo prerano za presabiranje ove vrste, zar ne? Ovde prekidam.



U nekakvim internim Popboks raspravama stalno se postavlja pitanje da li nam treba popularna kultura, da li postoji scena u Srbiji, koliko nas ima koji hoćemo da idemo na koncerte i gledamo filmove u bioskopima. Procene idu od super pozitivnih (hiljade ljudi koji idu na Exit, sve više koncerata stranih bendova u Srbiji, neki od njih veoma aktuelni) do hvatanja za glavu od očaja (Huper više ne izlazi, slabo ko kupuje originalna domaća izdanja, na koncertima manjih bendova pola publike ulazi na spisak i slično). Ko neće da razbija glavu ovim nek dođe večeras u Brod. To je malo mesto, ali je uvek puno. I muzika je sjajna. Jedino što ljudi neće baš da igraju. Ljubaznošću DJ tima Sinking hearts, moja prijateljica i ja ćemo to pokušati da promenimo koliko već od pola deset večeras.

Monday, December 15, 2008

balkanska noć

U subotu prepodne zabavljala sam se čitajući post Dimitrija Vojnova i reakcije na njega na Citymagazine blogu, povodom koncerta grupe Vrelo, tj. slabog odziva publike da vidi bend, koji van granica Srbije samo skuplja pohvale. Svi znamo da to nije dovoljno za kuću. Za Grand generaciju, Vrelo devojčice koje izgledaju kao skupina navijačica, koje umesto tima za koji navijaju, pevaju dodolske pesme, sa precizno odrađenim nastupom i hard gitarskom podrškom, ovo je previše alternativno. Za beogradskog indi snoba, ovo je previše narodski.

Uveče se zaputismo, šarena ekipa zaista, po pozivu prijatelja Engleza u klub u istočnom Londonu na Balkan Night. Odmah da priznam sve. Da postoje kriterijumi za beogradskog indi snoba, ja ih verovatno ispunjavam većinu. Ali ne mogu da odolim da gledam kako stranci reaguju na balkanski miš-maš (Srbija, Bugarska, Makedonija, sve ujedinjeni braćom Ciganima – to su oni što ne bi ste želeli da vam se dosele u zgradu, ali mogu da vam sviraju na ispraćaju u vojsku ili slično). Istina, zanimljivije je otići u klub koji čak nije ni zvanično registrovan (daju se takozvane donacije za pivo, jer nemaju kasu), izgleda kao ogromni umetnički studio na dva sprata (sa ćilimima, kaučevima, šarenim jastucima i ogromnim crtežima na zidu) u dodgy kraju Londona, gde se muvaju hipsteri, koji se oblače kao Cigani, a DJ na balkanskoj večeri je verovatno iz Japana, nego u Guču. Ali koliko beogradskih snobova je stvarno bilo u Guči (dobilo sunčanicu, pojelo pljeskavicu, vozilo se na ringišpilu, a posle lepo bacilo peglu na poljančetu)?



meni ovo zvuči kao balkan klecmer mix



put u Makedoniju



Tuesday, December 09, 2008

gomora, ili šta sve možeš da uradiš pre 30-te

Ohrabrena sa nekoliko časova italijanskog i znanjem španskog, htela sam da gledam film na italijanskom u bioskopu, znači bez titlova, da je italijanski film, a ne nadsinhronizovan. Ovog proleća dok sam bila u Firenci, prvi film koji sam gledala u bioskopu je bio Gomora, u režiji Matea Garronea, na osnovu istoimene knjige novinara Roberta Saviana.

A onda je krenuo film, a glumci su počeli da pričaju sa napolitanskim akcentom, koji čak ni sami Italijani ne mogu da razumeju. Moj prvi film u italijanskom bioskopu je imao prevod.

Pre nekoliko dana, Gomora je pokupila silne nagrade na Evropskim filmskim nagradama, a već je viđen kao moguci dobitnik Oskara za film na stranom jeziku.



Film o mafiji u Napulju (poznatoj pod imenom Kamora ili Sistem) je sve sem klasičan film o mafiji, koje gledaju mladi, neiskusni kriminalci, koji misle da onog trenutka kada ih pravi mafijaši private, život će biti kao Scarface. Nekoliko priča, koje nisu povezane, ali svuda se može videti otrovan trag Kamore u svakodnevnom životu junaka filma. Pun sivila i otuđenosti, film je sniman na lokacijama koje koristi napuljska mafija, koje mnogim zapadnim gledaocima ne liče na Italiju (jer je Italija po definicija lepa, a ne proctor ispunjen polu-završenim kućama, napuštenim plažama i deponijama punim toksičnog otpada), već više liči na neku bivšu sovjetsku republiku.
Već decenijama, Italija se bezuspešno bori protiv mafije. Renesansa u italijanskoj kinematografiji je obeležena suočavanjem sa sadašnjim problemima, ali i prošlošću. Slično Gomori, koja je prikazana ovog proleća u Kanu u zvaničnoj konkurenciji, tamo je prikazan film Il Divo (Div) o životu Guilia Androttija, koji je bio italijanski premijer sedam puta, a devedestih je optužen za korupciju i veze sa mafijom, što na kraju nikad nije dokazano, a u međuvremenu je izabran za doživotnog senatora, što mu je dalo imunitet od daljeg gonjenja.

Posle šokantnih ubistava sudija Falconea i Borselina 1992., kao i ubistava nekoliko novinara, baviti se mafijom, bilo sudskim putem ili kroz medije je delovalo kao nemoguća misija. Upornost mladnog novinara Roberta Saviana, je pretvorila knjigu, koju je napisao na osnovu istraživačkih tekstova objavljenih u La Repubblici i magazinu L’espresso, u najveći italijanski bestselter ikada. A onda i sjajno prihvaćen film.

Po cenu slobode samog autora. Ono što mene lično oduševljava je što Saviano nema ni 30 godina, a već je toliko toga uradio i trenutno je prisiljen da živi pod stalnom pretnjom, jer su mafijaški bosovi iz zatvora poručili da će biti ubijen pre božića. Saviano nema stalnu adresu, konstantno je okružen sa pet telohranitelja. Ova knjiga koja je pohvaljena zbog zanimljive mešavine fikcije i činjenica, od strane pisaca kao što je Umberto Eko, dok je samom Savianu savet kako da se nosi sa situacijom dao Salman Rushdie, koji je bio u istoj ovakvoj situaciji pre 20 godina.

shoreditch twat


hipstery toilet







U Londonu, hipsteri izlaze i žive (ako to mogu da priušte) u delu istočnog Londona koji se zove Shoreditch. Na izložbi časopisa, Shoreditch Twat, galerija je prepuna momaka sa lažnim naočarima, uskim pantalonama i špicastim cipelama, devojkama obučenim u karirane košulje, sa plastičnim nakitom. Da ih pitate da li se smatraju hipsterima, uvredili bi se.

Ko su hipsteri i da li ih ima i u našoj sredini, možete otkriti u novom časopisu pod nazivom White City. I da mi kažete kako časopis izgleda.

Monday, December 01, 2008

blowing whistles


Blowing Whistles je drama Matthewa Todda, urednika časopisa Attitude, o krizi gay veze, koja kulminira na desetogodišnjicu pojavom treće osobe. Jamie i Nigel žive zajedno, oboje imaju respektabilne poslove, fine prijatelje sa kojima prave zabavne večere. Žive u Londonu, gde su izvesni tabui razbijeni i može se reći da imaju sve što im treba. Pravi trenutak za preispitivanja, nesigurnosti, strah od starenja i pokušaja nekakve otvorene veze.

Za jednog od njih barem. Nigel slobodno vreme provodi na gay forumu, tražeći interesantne momke za neobavezni seks. Nailazi na Marka, 17-ogodišnjeg mladića iz Krojdona, koga je otac izbacio iz kuće, kad je saznao da mu je sin homoseksualac, trenutno radi u restoranu, hoće da postane chef, a i tamo nikom nije rekao, jer se plaši njihove reakcije. Mark voli muškarce, ali ne zove sebe gay osobom, jer će se oženiti jednog dana, za razliku od ljudi kod kojih ide na grupnjak, koji su „mnogo stari“ i otelovljavaju svaki gay stereotip (na pitanje koju muziku hoće da sluša, Mark traži Kanye Westa ili Snoop Dogga, samo ne Kylie, Girls Aloud, Britney ili pesme iz mjuzikla). Možda zbog teme, deluje kao da je predstava provokativna, ali suštinski, ovo je tipična drama bazirana da verbalnom humoru, ironiji, gay verzija predstave Bliže (Closer) Patricka Marbera.



Tema starenja i lojalnosti jednoj osobi, se prelama kroz istoriju gay pokreta. Naslov aludira na zviždaljke sa gay parada, žal za nekadašnjim političkim značajem takvih događanja i neznanja ljudi koji su mlađi šta je diskriminacija i strah. Jamie spominje Stonewall incident krajem sedamdesetih u Njujorku, na šta ga mladić gleda bledo, pokušava da mu objasni jezikom koje će razumeti.

„You know gays gathered to mourn the death of Judy Garland...

„Who?“

„Dorothy from the Wizard of Oz and then the police raided the place, but that night gays fought back. Then here, Margaret ..... the wicked witch of the West, tried to introduce the ban on gay people and she was oppossed by ..... Gandalf“.

Stonewall je stvarni događaj, koji je inspirisao pokret u Britaniji na čijem je čelu i danas Ian McKellen. Interesantno je da je McKellen sam bio u publici i na ovo spominjanje, publika je glasno pokazala oduševljenje na trenutak prekinuvši predstavu. Englezi su inače neformalni u pozorištu, uvek postoji bar, ponekad i u samoj sali, pije se tokom predstave, u pauzi jedu sladoled.

Posle predstave, razmišljam ko od glumaca se deklarisao kao gay. Ovde dosta njih pored McKellena, koji je napravio karijeru u Holivudu, pojavljujući se u akcionim filmovima (Gospodar prstenova, X Men), a smatra se jednim od najpriznatijih glumaca koji tumače uloge u Šekspirovim predstavama (prošle godine je bio Kralj Lir u produkciji Royal Shakespeare Company, tu je i Derek Jacobi, isto poznati pozorišni glumac, koji je igrao u Gladijatoru, Dead Again sa Kennethom Branom i u BBC-ijevoj seriji I, Claudius; Steven Fry je poznat po Crnoj guji, filmovima kao što su Wilde, gde glumi Oscara Wildea, Gosford Park, V for Vendetta, kao voditelj raznih dokumentarnih programa na BBC-u (poslednja Fry in America) i pisac nekoliko bestselera; Simon Callow je takođe pozorišni glumac, igrao je u filmovima kao što su Four Weddings and A Funeral i A Room With A View. Najpoznatiji gay glumac u Britaniji je Rupert Everett.

Amerika je daleko konzervativnija, retko koji glumac će priznati da voli osobe istog pola. Tom Cruise će vas tužiti sudu i tražiti odštetu, ako ga to pitate. Pada mi na pamet Neil Patrick Harris (doktor tinejdžer iz serije Dr. Doogie Hauser, danas poznat po seriji How I Met Your Mother) ili jedan iz serije Gray’s Anatomy. Čini se da je za ženu to sigurnije, mada je Jodie Foster čekala godinama. Komičarka Ellen je prva koja je iskoristila pravo na brak (dok je to moglo u Kaliforniji), a nedavno je i Cynthia Nixon, Miranda iz Sex and the City „izašla iz ormana“.

Šta god mislili o filmu Brokeback Mountain on je razbio nekakve stereotipe da gay muškarci moraju da budu opsednuti modom i sličnim trivijalnim stvarima. Pitanje je da li bi bio toliko popularan da dvojica glavnih glumaca nisu dva zgodna hetero tipa?

Tuesday, November 25, 2008

Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način

Priznajem namučila sam se čitajući knjigu iz koje je ovaj citat. Verovatno kao i mnogi kada čitaju srednjoškolsku lektiru, ruske klasike (Tihi Don, anyone). Pre nego što krenem sa reminiscencijama vezanim za ovu temu (NATO me je sprečio da čitam Dostojevskog), da se vratim na ono što želim da podelim.

Kapiram značaj ruske književnosti, ali se kod mene lično nikad nije visoko kotirala, sem ovog citata koji opisuje čitav žanr bilo književnosti, bilo filmova o porodicima koje se raspadaju i ponovo sastavljaju. Što manje više može biti svaka porodica.



Dve knjige o porodicama, po više od 500 strana, pravo uživanje za pročitati. Slične su strukture, autori koriste savremene junake da bi kopali duboko po njihovim korenima – kod Miljenka Jergovića je to čitav proctor bivše Jugoslavije, čitava galerija suludih likova, koji mi služe da vas sprovede kroz mnoge turbulentne događaje od počevši Turaka, Franje Josifa, prvog i drugog svetskog rata, bratstva i jedinstva i granatiranja Dubrovnika, koji je centralna lokacija ovog romana. Srećnom, ništa od ovoga ne nosi prednost u odnosu na Jergoviće šarolike junake. Dvore od oraha ne treba čitati kao knjigu koja će vam objasniti zašto se desilo, ono što se desilo, već zašto nam je svakodnevni, obični život takav kakav jeste – banalan, prepun pogrešnih izbora, nerazumevanja sa najbližima i ljubavi prema njima. Ako ne verujete meni, ovo kaže Teofil: “Jergovićeva knjiga, prava "romančina" od skoro 700 stranica "Dvori od oraha", ne ni "matura" ni "diploma" nego bogami "doktorat" iz umeća pravljenja Klasične Velike Književnosti”.

Zadie Smith je glas savremene Britanije, rasno i etnički raznolike, čitajući White Teeth, shvatam da nikad nisam naišla na bolji opis Londona, kako on izgleda danas. Sa jedne strane je Bengali poreklo jedne porodice sa naglaskom na pradedu, junaka nekakave pobude protiv Engleza, čiju ulogu niko od istoričara nije veličao kao njegov naslednik, otac porodice, koji pogubljen u mitomaniji i nesnađen u Engleskoj, od lažnog herojstva svog pretka će skovati ideal zbog koga će zamalo izgubiti svoju porodicu.
A sa druge strane mešoviti brak tipičnog (pomalo beskrvnog) Engleza i Jamajčanke. Devojčica meleskinja koja bi sve dala da ima ravnu kosu, manje grudi i manju zadnjicu, intelektualnu porodicu i ljubav sina druge porodice, koji od tipičnog tinejdž bunta i ljubavi prema filmovima kao što su Godfather ili Goodfellas, Bruce Springsteenu i Public Enemyju, će polako skliznuti u grupu mladih muslimanskih fundamentalista, koji dele pamflete o dekadentnosti zapada po naseljima u severnom Londonu. Njegov brat blizanac, koga je otac poslao u Bangladeš, jer je predosećao da će mu Engleska pokvariti sinove, barem da neko bude kao pradeda, da bi se on vratio kao veći Englez nego što je bio – racionalan, obrazovan, sekularnih shvatanja, na očigled razočaranog oca, koji shvata da je “izgubio” oba sina.
Smithova ni kog neće zaobići, ni sulude jamajčanske Jehovine svedoke, licemerje doseljenika sa indijskog podkontinenta, koji su puni kritike prema zemlji u kojoj ne mogu bolje od konobara, vlasnika mesare ili bakalnice, gde ih niko ne prepoznaje (“fuck off Paki and go back home”), a da nikada se nisu vratili tamo gde se znaju prave vrednosti ili jedva prikriveni rasizam i neznanje intelektualne, levičarske, new-age engleske porodice. Istovremeno, ona sve njih voli, njihovu “odveć ljudsku” nesavršenost.

Čujem da u Beogradu pada sneg, znači evo izbora, čaj i ćebence. I sreća, sreća, radost.
Mene čeka On Beauty, od iste autorke.

la hypocrisie*


Pre neki dan sam dobila poziv za Facebook grupu “Protiv ulaska Srbije u EU”, što je skroz legitimno, ljudi prave grupe za sve i svašta. Sem da mi poziv nije poslao momak koga sam nedavno upoznala, mladi Srbin, koji od svoje 2. godine živi u Engleskoj, trenutno pohađa Oxford i piše statuse na FCB na francuskom ponekad. Upoznali smo se na nekom predavanju, na kome se nismo složili o preambuli Ustava (Srbija država Srba/Srbija država građana Srbije), posle čega je on zaključio da imamo različita mišljenja jer on nikad realno nije živeo u Srbiji. Pored ignorantskog nacionalizma, učesnici ove grupe se takmiče ko je veći anti-semita, jer ako niste znali EU je jevrejska tvorevina. To što je nastala dogovorom posleratne Francuske i Nemačke, nema nikakve veze.

E ovako – kad moj mladi prijatelj spali svoj britanski pasoš i vrati se u Srbiju, ja ću se učlaniti u ovu grupu svim srcem.


Ali nije to jedina grupa koja mi je privukla pažnju, evo mladi hejtuju Vuka Jeremića u grupi “Prevrće mi se stomak od Vuka Jeremića”. Meni je Vuk J. izrazito nesimpatičan, ne znam da li dovoljno da budem član ove grupe, a i inače mislim da grupe ničemu ne služe, sem zbrajanju redova “evo toliko nas ima”. Ministar pati od sindroma “dete sa kravatom”, verovatno je uvek bio predsednik odeljenske zajednice, jer to voli fotelju i funkciju, a Srbija je savršena zemlja za ljude koji diplomiraju i istog trenutka postanu savetnici ministara ili premijera.



Samo vidite Bojana Krišta, pre nego što je sebi isplatio 11 hiljada evra u bonusima, na mestu direktora Aerodroma, bio je direktor Lutrije Srbije. Istina svi su igrali Loto jedno vreme, ali se sećam oglasa u magazinu Status, gde ga pozivaju da plati oglase koje je ovaj časopis objavio (ovo se često dešava, ali retko ko to pretvara u anti-kampanju). Završio London School of Economics i odmah postao savetnik Miroljuba Labusa, koji je bio potpredsednik Vlade Srbije u to vreme. Onda Galenika, Lutrija Srbije, ostalo je istorija. Ova dva slučaja nam daju precizan recept za uspeh: bogati roditelji + politički oportunizam. Kako u Srbiji, tako i svuda. Samo kod nas u ekstremnijoj varjanti – ja čekam 21-ogodišnjeg zamenika ministra. Ili ministra, zašto da ne, nek dete uči. Istovremeno, zbog slične situacije (korupcija koja cveta nesmetano u kombinaciji sa organizovanim kriminalom), Bugari su kažnjeni sa ukidanjem 200 miliona evra od strane Evropske unije. Da dodam, lako je podviknuti Bugarima, ko bi to uradio sa Italijanima, koji u kontinuitetu krše gomilu evropskih propisa, nikad se nisu izborili sa korupcijom i organizovanim kriminalom. Zato ćemo mi da čekamo u hodniku EU godinama, dok tamo žurka traje i traje, a nas niko da pozove konačno.

Tadić je pobedio sa ovom listom na izborima iz dva razloga – približavanje EU i strah od radikala. Kao što vidimo, sem podele mesta po partijskom ključu i oživljavanja SPS-a, ova Vlada se ne može ni čim pohvaliti niti reći da se približila EU ni 10 koraka. A radikali, su se raspali, multiplikovali, i to neće proći kao razlog ni na jednim sledećim izborima kada god oni bili raspisani.



____________________
* ne pričam francuski, slobodno me ispravite ako sam pogrešila, online rečnik je kriv.

Thursday, November 20, 2008

cold war modern



Cold War Modern je izložba o dizajnu za vreme hladnog rata u V&A muzeju u Londonu.

Od američkog paviljona na svetskoj izložbi u Moskvi, sa sve kuhinjom, replikama supermarketa i proizvoda u njemu, italijanske Vespe, arhitekture Oscara Niemeyera, sputnika, filmova kao što su Solaris, Dr. Strangelove ili 2001: Space Odyssey, do plastičnih objekata, futurističkog nameštaja i odeće sa metalnim oklopima.



Pored objekata iz Rusije, Poljske, tadašnje Čehoslovačke, koje predstavljaju modernizam iza gvozdene zavese, “naš” predstavnik je auto-put Bratstva i jedinstva, koji je dizajnirala zagrebačka grupa arhitekti pod nazivom EXAT 51.



Šezdesetih i sedamdesetih, 21. vek je delovao daleko, to je bila budućnost kojoj su se svi nadali. Za koju su mislili da je počela rušenjem Berlinskog zida.

U romanu Zadie Smith White Teeth, koju trenutno čitam, postoji scena u kojoj dve porodice jedna poreklom iz Bangladeša i druga britansko-jamajčanska sede ispred televizora, ne mogu da se dogovore da li da gledaju istorijski događaj ili kvizove i zabavni program. Kćerka kaže da ovo moraju da gledaju, jer ljudi su se izborili za slobodu “That after years under the dark cloud of Eastern communism, they are coming into the light of Western democracy united” she said. “I just think democracy is man’s greatest invention”.
Alsana, who felt personally that Clara’s child was becoming impossibly pompous these days, held up the head of a Jamaican fried fish in protest. “No dearie. Don’t make that mistake. Potato peeler is man’s greatest invention. That or Poop-a-Scoop (prim.prev.instrument za skupljanje izmeta kućnih ljubamca).”



Činjenica da se danas jedna strana gomila balističke raketne bacače po bivšim zemljama istočnog bloka, dok druga truje bivše špijune po Londonu, nam govori koliko smo daleko od kraja hladnog rata. I samo neka ostane hladan, mnogi misle. Dvadeset i prvi vek je započeo aktima terorizma, pretnjom od ekološke katastrofe, a kakvo je stanje na berzi pitanje je ko će sutra izaći kao nova super sila.



Danas je prestala proizvodnja automobila koji nosi ime države koja već dugo ne postoji. Ideja da je tu bilo sve moguće proizvesti, pa i ekonomični auto za gradsku vožnju (pa čak ga i izvesti) je takođe poražena. Yugo je i dalje tu među nama, ali posle izvesnog vremena i on će kod nas izazivati mešavinu sete, izneverenih očekivanja i simpatije, poput mnogih predmeta sa izložbe Cold War Modern.

Tuesday, November 18, 2008

opšta multiplikacija

Kada jedan blog prestane biti dovoljan? Moguć odgovor "kad nemaš društveni život".

//going international//

Okružena strancima na studijama, ponekad neko spomene da ima blog, „imam i ja“, ali ne možete da ga pročitate. Popkitchen.com je engleska, unapređenija verzija ovog bloga, sa sličnom tematikom, možda malo više priče o tezi koju pišem i manje ličan.



//ćao, ovo je City//

Ivan Bevc jedan od najaktivnijih srpskih blogera je odlučio da put the money, where his mouth is i da pokrene magazin koji će se baviti dešavanjima u gradu. Zakačiću decembarski broj, tako da više o tome tad. Do tada, ljudi koji su se manje više linkovali i do sada, pišu povremeno za ovaj blog.



//brazilska pozajmica//

Moj prijatelj koji u Sao Paolu drži sajt posvećen gastronomiji, restoranima i receptima, se zainteresovao za ime popkitchen i pomislio da će moći nešto da uradi sa njim. On actually očekuje da zaradi na tome. Blog je na španskom i portugalskom, ja pišem na engleskom.

Sunday, November 09, 2008

sramota

Privučena fotografijama Kate Winslet koja izgleda kao Catherine Daneuve u Belle Du Jour, kupila sam novembarski Vanity Fair. Ali nije Katino golo dupe jedino što seva u ovom časopisu. Jedan od naslova The Rambo of the Balkans. A unutra priča o Ramušu Haradinaju naslovljena The House of War.

Njegova biografija, put posle oslobađajuće presude iz Amsterdama, preko Beča do Kosova, pevanje i pucanje, fascinacija albanskom krvnom osvetom, detalji borbe kao u akcionom filmu, problematična ličnost samog Haradinaja i sumorna svakodnevica Kosova. Da ti se utroba prevrne.



O tome više, kao i slike ovde.

Friday, November 07, 2008

„Naš čovek“ u Politici

U poslednjih nekoliko godina, Politika je doživela dosta promena i grafičkih (pozdravljam, pozdravljam) i sadržinskih pod vođstvom Ljiljane Smajlović. Politika je oduvek bila državni list i uvek naginjala ka podržavanju vlade, čini se da je nameštenje Dragana Bujoševića posledica promene vlasti na republičkom nivou. Znači DS umesto DSS-a. Ono što je meni smetalo i zašto nisam kupovala novinu, sem subotom zbog kulturnog dodatka, je šarenilo kolumnista. Mnogima se to dopalo, ali mene je to zbunjivalo, pošto to u svetu jednostavno ne funkcioniše. New York Times je liberalni dnevnik, kao i Guardian i Indipendent u Engleskoj. Daily Telegraph čitaju konzervatici, a Daily Mail radnička klasa (pomalo je uvredljivo reći „He is a Daily Mail reader“, to dosta znači u smislu socijalnog statusa i obrazovanja). Kod nas je sve izmešano, nažalost i fakultetski obrazovani ljudi čitaju Kurir i misle „eto vidiš šta radi ovaj vlast“ kad čitaju o aferama, koje u velikoj meri servira ova novina. Tako i Politika je imala jednog dana Marka Vidojkovića i Vladimira Arsenijevića, a sutradan Gordanu Pop Lazić i Vulina. Danas Marčelo, sutra Bora Čorba.

Daleko od toga da je Politika bila ono što pamtimo iz devedesetih, jedoumlje i ispiranje mozga. Boško Jakšić, spoljno-politički komentator ovog lista, je otvoreno podržao Demokratsku stranku i govorio realno o našoj situaciji sa Evropskom unijom i Kosovom, čini mi se i Ljubodrag Stojadinović. Dvojac Antonijević&Vukadinović vukao je na svoju stranu. Ajde da pretpostavimo da to obuhvata ceo spektar političke scene u Srbiji. Ali da li to znači da takve novine hoćete da čitate, one koje vas svaki drugi dan dovode do ludila. Iskreno, E-novine su ideološki opredeljene, ali takođe veome iritantne. Uglavnom čitam Blic, ali mi smeta njihov prelom, šarenilo i nepismenost. Nemam ništa protiv Operacije trijumf, Velikog brata, celebrity tračeva, sve je to zabavno, ali želim da čitam nešto što je malo iznad proseka srpske estrade. Novinu koja je za primer po pitanju jezika, odakle možete da učite pravopis i gramatiku, koja je informativna i interesantna. Pa makar ne bila najprodavanija, ali barem nek je najprestižnija. Takvu novinu bi kupovala svaki dan.

Da li će Bujke to da donese? Njega veoma cenima kao novinara, čak sam i čitala NIN jedno vreme samo zbog njegovih tekstova. U nekim intervjuima je rekao da voli muziku koju forsira Žikica Simić, između ostalog Calexico i Morphine (hands down), veliki je ljubitelj Italije i kuhinje iz ove zemlje (tako barem kaže u onoj rubrici poznati kuvaju u Gloriji), a među političarima za lične prijatelje smatra Milana Božića (iz SPO-a, valjda) i Čedu Jovanovića.

Thursday, November 06, 2008

Čudnog mi čuda

Propao tender za Jat 6. novembar 2008. | 18:00 | Izvor: B92 Beograd -- Tender za prodaju 51 odsto kapitala aviokompanije "Jat ervejz" nije uspeo pošto nijedna kompanija nije otkupila tendersku dokumentaciju.

Pre neki dan uzmem ja da kupim kartu nazad za Beograd. Došla sam preko Zagreba Wizz Airom, tad sam imala neku ideju da ću odavde da odem do drugarice u Lion, pa tek odatle za Beograd, pa nisam htela da kupim povratnu kartu. Niko nije hteo da mi proda kartu u jednom pravcu, ni JAT ni British Airways. Navodno, ako nemaš boravišnu vizu ne može. A čak i ako si dobio vizu prethodno, znači nije ti karta bila nikakav uslov. Ja to tumačim da ako već neće drugi da nam daju sankcije, ajde da ih sami sebi damo. Sa sve prevozom do Zagreba karta je jeftinija nego u jednom pravcu iz Beograda, ali to već znate.

Što me dovodi do ovoga pre neki dan. Krenem da ja popunjavam sve po redu online. Kaže transakcija je uspešna, kliknite OK da finalizujete rezervaciju. Error ocurred. Nisam dobila nikakvu potvrdu putem maila. Pa sam onda ja njima napisala mail, objašnjavajući situaciju, moleći ih da mi pošalju e-kartu. Odgovor sam dobila odmah da su oni poništili rezervaciju, pare sam čekala dva dana (intervenisala u banci da vidim da li je i to ok). Isti čovek mi je napisao da ne mogu da kupim kartu koristeći Visa Electron karticu.

Mislim da ću morati da angažujem nekog u Beogradu da mi kupi kartu, nema druge.

Jel može još neka prepreka da bi platila već preskupu kartu (najjeftinija varjanta je 180 evra u jednom pravcu) ? JAT je neefikasno, državno preduzeće koje drži monopol, ima već prevaziđenu flotu, ne smatra da mu je cilj da nudi uslugu potrošačima, već služi da postavlja rekord u visini zarade članova upravnog odbora. U trenutku kad većina standardnih avio prevoznika ima ozbiljne probleme (Alitalia očiti primer), a većina ljudi nije spremna da plati preskupe karte i u osvit svetske finansijske krize, čak ni Aeroflot (ne daj Bože – u Rusiji takođe imaju monopol) ni oni Indijci, koji su spomenuti kao moguć kupac, nisu ni pokušali da učestvuju na tenderu.

Wednesday, November 05, 2008

remember, remeber the 5th of november


Svake godine 5.novembra u Engleskoj se organizuju vatrometi i paljenje lomače u spomen na Gunpowder Plot, nameru britanskih katolika da raznesu House of Lords i kralja Jamesa I Stewarta, pod nazivom Guy Fawkes Night po jednom od zaverenika, koji je otkriven i ubijen posle.
Zato i lomače, svake godine palimo izdajnika. Danas smo imali samo vatroment, lomače nisu ekološki poželjna. U nekom smislu, Velika Britanija slavi teroristu.

Guy Fawkes je ovekovečen u grafičkoj noveli Allana Moora V for Vendetta, po kojoj je snimljen i istoimeni film.


drugaciji svet?


E pa prodjose i ovi istorijski izbori. Na kraju izbor jeste istorijski. Crni covek u beloj kuci, srednje ime Husein, iz mesovitog braka, obrazovan na Kolumbiji i Harvardu. Hoce da poveca poreze bogatima i da da svima zdravstveno osiguranje, sram ga bilo.

Prvo negativne strane ovih izbora. Ovo su toliko medijski ispraceni izbori, da se ja ne secam niceg slicnog, kada je iko pratio preliminarne izbore u Americi (evo ja priznajem, ja sam mislila da se to samo testira u New Hampshireu, ne po celoj drzavi). Rasa, navodni liberalizam, kontakti sa svestenikom rasistom, bivsim domacim teroristom, izrecena spremnost da ce pricati sa svima, pa cak i Predsednikom Irana. Ali to je ceo svet stavilo u poziciju posmatraca neceg sto je vazno (ali najvaznije za jednu drzavu, koja i jedina u tome ucestvuje). Primer juce je nekoliko ljudi sa moje Facebook liste, pozvalo ostale svojim statusom da glasaju za Obamu, u pitanju su Srbi, koji zive u Srbiji i nemaju pravo glasa u Americi. Htedoh reci da je Obama belo platno (!?) na koje svi projektujemo svoja nadanja, za sta imam razumevanja donekle, ali ljudi bre saberite se i pogledajte gde ustvari zivite.

Britanska stampa je objavila grafikon drzava kako se ocekuje da ce ljudi glasati, koliko elektora nose i kad se zatvaraju biralista. Znaci svi smo stavljeni u poziciju da gledamo kad narod iz Ohaja zavrsava sa glasanjem. Jutros mi je cimerka rekla „Otisla sam da spavam kad je proglasena Pensilvanije”. Savrseno da se nauce svih pedeset americkih drzava, u pola od kojih zivi narod koji misli da je Evropa jedna zemlja sto posto. Jos od deset uvece BBC je krenuo sa panel diskusijama, koje su trajale duboko u noc. Cula sam da je i kod nas uradjeno slicno.

Pozitivno – simbolicka strana crne porodice u Beloj kuci. Istorijska stvar, nema sta. Ovi izbori su motivisali milione novih mladih glasaca da se angazuju, u velikoj meri preko nove tehnologije i drustvenih mreza. Obamina pobeda je i pobeda Facebooka cini mi se.

Ocekivanja su velika. U Americi sve veca kako se finansijska kriza produbljuje. U svetu, ljudi ocekuju da Obama privede dva rata kraju i da popravi ugled Amerike.

Obama nece povratiti Kosovo. Niko to nece uraditi. Ali ajde da se ponadamo da ce americka politika prema nama biti manje ponizavajuca.