Friday, September 29, 2006

Are you a potential chevening scholar?

Fuck yeah.

Ulazim ja unutra, malo mi je frka, valjda zato što ta parada traje već ceo dan, šta ako su svi otišli ili ako je u pitanju predavanje a ja kasnim čitava četiri sata. Ali evo ga tu profesor, drži maramice u jednoj a brufen u drugoj …

- Ne znam da li me se sećate, ali ja sam bila …..?

Očigledno je da se ne seća ko sam ja, ali definitivno prepoznaje mesto koje sam mu spomenula.

- Jel ovo nešto zvanično, da li da čekam da me neko upozna ili …

- Evo ja ću da vam pomognem, ova gospođa (ime zaboravih jebiga) je Vice Dean na Westminster University.

- Westminster, fantastično, to mi je prvi izbor.

I nemojte da mislite da to nisam rekla gospođi u roze kompletu sa pokvarenim zubima. Ispričasmo se, malo ona, malo ja, malo manje ubedljivo ja (zašto lepo nisam napamet naučila ceo sajt Westminstera, glupa sam kobila) da bi na kraju dobila ‘You speak very good English’. Like that will do me any good.

Vraćam se profesoru, mozak mi radi 300 na sat, nemam baš mnogo tema za razgovor i da mu se baš, baš dopadnem i da me sad zapamti. Mogla sam da mu kažem ‘ kada ste doveli onog Belgijanca smarača da nam drži predavanje, iako su svi slali SMS poruke međusobno, a jedan drugar je čak zvao sve ljude mobilnim da proveri ko drži telefon uključen, ja sam stvarno slušala, čak i onih 15 minuta što je pričao dok nam je trajala pauza, i da nije toliko pričao ja bi mu stvarno postavljala pitanja, legitimna, prava pitanja’, ali nisam. Rekla sam:

- Jeste li vi bili na programu?

- Jesam. 1999.

- Znate vi ste pomogli mojoj prijateljici kojoj sad počinju postdiplomske …

- Da, da znam, ona je dobila knjigu

- A ja sam dobila nagradu!

Mene samu je iznenadila brzina sa kojom sam ovo ispalila. Čovek u panici može da zaboravi sve principe dostojanstvenog držanja, garant. Mada je pitanje koliko se ja inače držim dostojanstveno, ali se nikad nisam ovoliko trudila da se nekom dopadnem.

Tu je i domaća kordinatorka pas na vratima pakla, uz nju ovi Britanci izgledaju kao pravi mekušci, što valjda i jesu. Krećem da postavljam pitanja koja imam zapisano, ovde mi nije bitna da li će da me zapamti, mada šta bi škodilo, nego mi stvarno trebaju te informacije.

- Ove oblasti koje ste napisali jel samo ono dolaze u obzir?

- Šta bi ste vi hteli?

Kažem.

- Gde radite?

- U McCann Ericksonu.

- Kako planirate magistarskim studijama povećate kapacitete McCann Ericksona?

Kapacitete?

I’d like to teach the world to sing. I’d like to buy the world a Coke. Iskorenim siromaštvo, sex trafficking i terorizam. Kapacitete? Nemam pojma.

- Pa znate ja ne znam da li ću ja posle toga raditi tamo.

- Morate da znate. Vidite ovi ljudi (nabraja imena sve samih bivših ministara, japija i wanna-be članova propalih rock grupa iz 80-ih) oni su svi znali šta hoće da rade.

Ako hoćete da radite u privatnoj kompaniji, zašto bismo vam mi dali stipendiju. To neće biti prioritet.

Sve oko mene su uglavnom neki apsolventi, nemaju iskustva, mogu sa njima da čistim pod, ali ovu nema šanse da zajebem sa pričom o evropskoj integraciji, lošem akademskom sistemu i kako ja vidim svoje šanse. Imam mesec dana da smislim šta bi moglo da prođe, a da ima nekakve veze sa mnom i mojim interesovanjima. Mesec dana da postanem prijatelj malih Roma, Moldavki i lokalne zajednice. Reči: regionalno povezivanje, podizanje kapaciteta i iključivanje šire zajednice su ključne. Svi predlozi dobrodošli.

Sunday, September 10, 2006

o vraćanju kući

Ovoga puta dugo očekivani odmor mi je doneo sve što treba – zaboravila sam odakle sam, šta radim i gde radim. Postojalo je samo sunce, more, pesak i knjige. Spavanje od najkasnije 11 uveče i obavezno popodne. Jahala sam na kamili iako sam krenula u pustinju bez te namere i to se potvrdilo kao totalno neočekivani filmski doživljaj. Digresija – zanimljivo mi je da je svako na izgled ‘nezaboravno’, ‘veoma uzbudljivo’ iskustvo, već posredovano uglavnom filmom, tj. iako sam na primer gledala dokumentarce o pustinji, nikad neću reći ‘bilo je kao na TV-u’, ili isto kao u knjizi, ili ‘ovo nigde nisam video’ već ako je ovako poetično i lišeno bilo kakvih ometajućih faktora, a ovo je bilo slučaj, jer miljama okolo nije bilo ničega – onda mora da je pravo stiglo iz Holivuda, da ne spominjem filmske poljubce. Improvizovani karavan se sporo pomera u jednom pravcu, pesak svuga dokle pogled doseže, dok sunce zalazi iza jednog velikog erga (savladala sam pustinjski žargon, sad morate vi, za početak Čaj u Sahari). Posle toga, jurcanje po pustinji land cruiserima u velikoj brzini, preskakanje preko peščanih dina, Arapi vozači koji se takmiče u egzibicijama, fatamorgana, Star Wars seoce, planinske oaze … Cenjkanje, kavezi za ptice, preskupi ćilimi i šarena keramika. Deca koja se niodkuda pojavljuju u pustinji i odmah vam oko vrata kače razne džidža biže, a ako to uspeju gotovo je onda morate da platite. Sela na jugu u kojima ljudi žive u kućama od blata, bez podova, polu dovršenim, magarci vuku čitave porodice na kolima, ali i dalje možete naći znak za prodaju Coca-cole na arapskom. Niske građevine, gde samo minaret džamije odskače iz tog pejzaža belih kuća i plavih prozora.

Pa zašto sam se onda vratila?

Iako stalno kukam kako sam umorna od ranog jutra i kako previše preuzimam na sebe, shvatila sam da ja ne umem da se odmaram, stvarno. Ne volim da se sunčam, mada moj ten to baš i ne dopušta, osećam se kako se kuvam u loncu. Ako se ne kupam ili spavam onda čitam, mislim zanimljiv je i meni pogled na more, pesak i palme, ali ne toliko ja to vidim i izgleda da to meni ne budi nikakvu želju da blejanjem u prazno, više mi deluje kao desktop image, ok lepo je ali ajde nešto da klikćem/radim/zanimam se. Tako sam pročitala 300 strana Dave Eggersa za dva dana. I pošto mi nije ostalo materijala za zanimaciju, ne umem da crtam, mislim da sam sve svoje quasy arty slike već snimila, već sam krenula da mislim o tome kako mi nedostaje moja soba, gledanje serija (moram da završim Gilmore Girls što pre), pričanje telefonom, sedenje na kafi negde u urbanoj sredini, moj kompjuter, Soulseek, čitanje redovnih sadržaja na netu …. znam užasna sam osoba, to jest ne nisam, samo nisam osoba za prirodu, razumem je, mislim da je potrebna, ali ja NE MOGU DUGO DA BUDEM TAMO. Čak i moru koje obožavam.

P.S. ovo neće ući u moje zvanične putopise. Horori paket aranžmana, nezadovljni, razmaženi turisti, ponašanje naših sunarodnika u autobusu kao na ekskurziji, preglasni ljudi i glupe šale. Imam par primera da ponudim da vidite kako ja ustvari nisam snob, već da ljudi brate nisu normalni i ne znaju šta hoće. Avioni Jata su poslednja oaza slobode na ovom svetu, tvrdim ja (e ovo bi se svidelo Momi Kaporu & co. koji padaju na taj jedinstveni srBski mentalitet i sve njegove manifestacije, kao poslednja brana od industrijalizovane/globalizovane civilizacije). Tamo možete da šljocate foto aparatima koliko god hoćete, unosite vodu i sok, ručni prtljag koji je veći od prtljaga-prtljaga. Primer, nargile u plastičnim torbama, da to imaju ovi Pakistanci, rođeni u Engleskoj, Amerika bi već bila na kolenima, kad se malo razmisli koliko tu može da stane ekspoloziva. Jedan batica ja snimao čitav let video kamerom, ok možda je studentski film, možda prvi put leti avionim, sve mu je oprošteno, ali da li on shvata koliko je ovo dragoceno u svetu plastičnih, providnih kesa u kojima unosite samo bare essentials i ništa drugo što izaziva sumnju.

All inclusive takođe velika varka, ako mislite da ćete za vaš aranžman od nekoliko stotina evra da dobijete, erotsku masažu, šampanjac, kaviar i ludilo u stilu P. Diddijevih žurki. Dvoje pobornika ove varjante iz našeg hotela, koji su imali milion zamerki na to koje koktele dobijaju i kako je moguće da oni jedu istu hranu kao jadnici polu pansiona, su se ipak snažno vezali sa svoje all inclusive narukvice, tako da su i prošli pasošku kontrolu sa njima. Ok, sentimentalnost je naša osobina, pored one kako je bitno pokazati da si jeo i pio kao car pred komšijama i rođacima. I to je sve u redu. Jedino što sam juče dobila poziv od mog saputnika, koji je iz tramvaja, video all inclusive par kako šeta Nemanjinom sa sve narukvicama. Pomislila sam da oni možda misle da su ove narukvice kao one u filmu sa Rutgerom Hauerom u kome ako skineš onu ogrlicu, eksplodiraš. Ljudi ako ih vidite razuverite ih, pomozimo im nekako.

it's forty,but for you my friend i'll give you 35

dokle smo stigli

šeherezada, naša verna pratilja

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails