citat#3 plus malo o propasti socijalizma

Ili zašto najbolje priče o mom životu pišu Hrvati?

Bilo je samo par ljudi iz generacije koji stu otišli van i nešto napravili. Valjda su se užasno trudili. Znao sam da nisam taj. Iz te inferiorne pozicije nije mi se dali ni pokušavati. Iz tih velegradova vraćao sam se u Hrvatsku i bio užasno sretan što se vraćam u svoju zemlju. Onda bih stigao, odmah na kolodvoru kupio novine i bio šokiran naslovima. Iz novina je isijavala bijeda, nevjerovatna glupost, ali i zlo. Odmah na kolodvoru bi me sašila depresija. Gdje se sakriti? Kamo nestati? Manevarski prostor je bio je odvratno nizak. Ostajao sam tu, zaglavljen, čekajući bolja vremena. Već nakon destak dana posve bih zaboravio da sam bio vani, jer je naša realnost bila nasrtljiva, toliko strasti, toliko neprijateljstva, toliko boli, toliko žrtava. Činilo se da ničeg drugog na svijetu nema. Sve drugo je izgledalo kao neka bajka.

Živio sam ovaj lokalni život i imao svoje nejasne iluzije.

Robert Perišić Naš čovjek na terenu

Od nedavno sam počela da pratim šta Aleksandar Stanković (novinar HRT-a) piše svake nedelje, a e-novine objavljuju. Nije poezija, a nije ni kolumna. Zapis iz života. Isečci stvari kakve bi mogle da budu i kakve jesu. Dopada mi se.

KAKO JE PROPAO SOCIJALIZAM
socijalizam je propao
negdje u travnju 1983.
kada mi je umro otac
pa su mi za pogreb kupili jaknu
s unutarnjim džepovima

zavlačim ruke u te džepove
pružam novac prodavačici
strašno sam važan
rastem
i gleda me cijeli svijet

sve ono naučeno u školi
o pravednoj podjeli dobara
svakome prema potrebama
nikome iznad toga
odjednom prekriva toplina
finog štofa materijalizma
tj. ponos posjedovanja jakne s unutarnjim džepovima
iz kojih eto
i dan-danas
izvlačim svoju mjeru slobode
za kupovinu sitnih užitaka

otprilike tako je u travnju 1983.
za mene propao socijalizam