Wednesday, March 31, 2010

nikadjekraj

Kad mi kažu da je Beograd veliki grad, ne verujem im.

Da li bi ikada u Njujorku sedela za istim stolom sa Interpolom ili u Londonu pila čaj sa Nick Caveom i PJ Harvey? A sinoć sticajem okolnosti, završih za istim stolom u kafani sa Koletom iz Velikog prezira. U kafiću je išla muzika koju sam ja birala, a Kole je u jednom trenutku prepoznao Fleet Foxes i rekao je ta pesma bolja od onoga što je bilo na njihovom prvom albumu. Složila sam se sa tim, ali onda nisam izdržala, a da ne dopustim sebi jedan izliv iskrenosti: „Inače moram da ti kažem da je koncert od pre nedelju dana bio u potpunosti fenomenalan, nisam bila na tako dobrom domaćem koncertu još od Partibrejkersa 95. na Tašu. Možda to tebi ne govori mnogo, ali je u mojoj ličnoj mitologiji to jako velika stvar.“ On se nasmejao i rekao da mu naravno znači.

A da je bilo toliko dobro, da svi koji su to propustili imaju debeo razlog da žale. Barem dva dana sam imala blesavi kez na licu, što u kasnim dvadesetim nije beznačajna stvar. Naravno i ja imam razlog da žalim. Došla sam na koncert u pola deset, a Lula Mae je već završila. Dobra stvar za veliki grad, koncerti počinju na vreme. Loša stvar za mene, Lula je jedan od najzanimljivijih bendova, koji nema paralelu na domaćoj sceni. Zaslužuju da sledeći put dođem na njihov koncert pola sata ranije.

devojke iz Lule Mae

Stigli smo tačno na početak svirke Autoparka. Nekadašnja introvertna ekipa, zagledana u svoje pertle, samouvereno cepa na sceni. Iz srca i stomaka. Mada neki misle da je srce mnogo važnije. Uvežbanost i harizma, ovo je sve ono što smo od njih očekivali.


Autopark

A onda je došao bend zbog koga smo svi došli i posle nekoliko pesama, taman na Samo tebe znam, kad su Koletu ispale naočare na pod, bilo je jasno da ovo nije obična svirka. Beogradska publika je svoju zadršku ostavila na garderobi. Grupno pevanje, dizanje ruku u vazduh, tela u pokretu. Niko ne ćaska sa strane, niko se ne doziva mobilnim ko na poselu, svi su svesni koliko je jedinstveno ono što im se dešava. Posle završene pesme, Kole kaže „super“ jer jeste super i jer Veliki prezir to sve zaslužuje.


"super"

Izgledali su tako veliki, kao zvezde, kao ljudi koji su komponovali soundtrack života svih prisutnih. Duboko sam uverena da to sem tog osećanja sreće i smisla, ono što se desilo prošle nedelje nema neki širi značaj. Često ubeđujem ljude oko sebe da i danas su ljudima potrebne nekakve zvezde, govoreći da možda Koja, Milan Mladenović ili Cane, nisu hteli da budu zvezde ko Brega i Crvena jabuka, ali su hteli da žive od muzike. To jest da žive za muziku. Ali najverovatnije grešim. Nema danas zvezda, ima ljudi koji imaju šta da kažu, koji nešto znače. Ali oni sigurno piju pivo u istim zagušljivim podrumima ko i svi ostali, kao i mi rade od 9 do 5, i krpe se između petnestog i prvog. Možda im je muzika sve što imaju, ali ih ono što je van toga ih plaši. Bolje da budem ovde, da nigde ne idem, sedim kući, da se nigde ne pojavljujem, peva Kole. Kao da ih je nečeg malo blam. Jer valjda je svakog normalnog malo blam od svakodnevice, od stvari na koje ne može da okrene glavu. Gori grad, a predsednik se češlja, svaki tinejdžer zna razliku između genocida i stravičnog zločina, pa kako da te ne bude blam. Ako postoji neka tekovina devedesetih koja je preživela sve ove koalicije onda je to osećanje stida. Nosiš ga tako, kao prišivenog za jaknu svuda sa sobom, a ništa ti ne pomaže taj osećaj samoispravnosti.
Možda samo da se lakše prepoznamo na ulici, kad u mraku ne pevamo Nema hrabrosti, Gubi me sudbina, Nema hrabrosti, Dobro je ili Nikadjekraj.


Fotografije via NaDlanu.com

3 comments:

little voice said...

ako bi mi sada to trebalo, volela bih da mi vp bude na life soundtrack listi. značilo je i znači baš baš. btw. jesi li ti ovo pisala pre kafe ili posle kafe? :)

popkitchen said...

posle kafe. naravno.

tanessha said...

citam ovaj tekst evo tri nedelje kasnije, i kao da je sve to juce bilo:) divan tekst, sve bih potpisala

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails