Sunday, January 30, 2011

cinema comunisto



Nisam nostalgična za onim što se desilo. Prošla sam kroz to, ne bih ponovo nikada. Ali osećam tu toplinu i neku sentimentalnost prema stvarima koje se nisu nikad desile.



Kad gledam slike iz ranih šezdesetih recimo, to deluje kao neka mladost čovečanstva, svi su upristojeni i skromni, smeju se, očekuju dobra vremena. Ne znam da li su se tako stvarno osećali. Ali gledam te "ljubav i moda" fotografije iz bivše Jugoslavije, Sofiju Loren i Elizabeth Taylor sa Titom, imam napad patetike. Ne u smislu, jao kako je bilo bolje, kako se sanjalo veliko, kako se verovalo, slepo i bespogovorno. Kao da su ljudi imali luksuz te naivnosti i to im se vidi na licima.

Sinoć sam imala tu vrstu epizode tokom filma "Cinema Comunismo". Pola sale je verovatno grcalo za svojom mladošću, čak sećajući se da to što su ih vodili da gledaju "Kozaru", "Bitku na Neretvi" i "Sutjesku" pod direktivom i nije bilo tako loše. Ovi mlađu su sigurno pomislili "al smo jadni danas".

Informativan, dinamičan, emotivan. Totalna preporuka.

Cinema Komunisto (trailer) from Mila Turajlic on Vimeo.

3 comments:

stejsi said...

film kao da je pravljen za strane festivale, jer je gotovo sve viđeno mahom poznato i x puta rečeno, napisano, snimljeno...
druge, ružnije, strane medalje (o kojoj svedoče sudbine joce jovanovića i lazara stojanovića, između mnogih drugih, znanih i neznanih) nema, što je prilična sramota.
ako se želi objektivan uvid u to šta je yu kinematografija bila ne sme se izostaviti i taj `detalj`, koji mnogo bolje nego svi prijemi za sofiju l. ili ričarda b. govore o prirodi režima. a valjalo bi čuti i pajkićevu tiradu o tome ko je bio ratko dražević i koliko je na njegov oltar prineto mladog glumačkog i inog ženskog mesa da bi `stvar` funkcionisala...
ušećereno, svesno odigrano na patos, preko svake mere dobrog ukusa ishajpovano, i to samo zato što živimo u usranom vremenu. ne sporim određeni kvalitet, ali u konačnom skoru film je, imajući u vidu gore pobrojano, prilično oduran, ma koliko sladak bio.
a ja sam, pritom, prilično nostalgičan glede ex nam države...

popkitchen said...

meni ocigledno deluje da autorkina namera nije da pravi definitivni film o jugoslovenskoj kinematografiji, vec da se iskljucivo bavi odnosom tita i filma u gradjenju državnosti, jačanja nacionalne svesti i državnog imidža spolja.
imaš već filmove koji se bave crnim talasom, disidentima, sigurna sam da mila to ne bi negirala. ali ako polazi od tog filmskog studija, onda je ispričala dobru priču o tome.

stejsi said...

to je dobra strana medalje, zato i kažem da dokumentarac ima svojih momenata.
iščitavanje ma kog dela istorije yu kinematografije (avala je tu samo polazna tačka) uz neizbežan titov touch mora da ponudi kompletnu sliku. a nje nema bez tiranije koja je u dobroj meri odredila ono što sad živimo.
da te parafraziram, odnos tita i filma u građenju državnosti, jačanja nacionalne svesti i državnog imidža spolja sigurno nije samo ono što smo sinoć gledali. ako jeste, odbijam da poverujem u tu šećerlemu, ma koliko zabavna bila.
jebeš ga, nije nama naša borba dala samo sjaj & glamur :)

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails